Objavio: danijela88 | Kolovoz 31, 2010

Vrelo Bune

Oglasi
Objavio: danijela88 | Kolovoz 31, 2010

Blagaj, vrelo Bune

Objavio: danijela88 | Kolovoz 31, 2010

Tekija na vrelu Bune

Objavio: danijela88 | Kolovoz 31, 2010

Diva Grabovčeva

Objavio: danijela88 | Kolovoz 31, 2010

Vrelo Bune i tekija

(hercegovina.ba)
(makdizdar.ba)
(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Blagaj – oaza mira i prirodne harmonije smješten je svega tri kilometra od mostarskog aerodroma. U miru tekijske avlije, rashlađeni svježinom bajkovite Bune, shvaćate zašto je Blagaj bio centar zanimanja pretpovjesnih ljudi, rimskih plemenitaša, osmanskih vezira i kadija, austrougarskih oficira i mnogih putnika namjernika željnih izvorske svježine, topline sunca i plavetnila neba. Blagaj ima iznimno veliki broj sunčanih dana, gotovo 200. Stoga i ne čudi činjenica da oko 170 vrsta ptica nalazi stanište na ovim prostorima. Između njih najpoznatiji je bjeloglavi sup (Gyps fulvus) vrsta kojoj prijeti istrebljenje, koju možemo još sresti jedino na otoku Cresu. Ekološki čista i hladna Buna (8oC), čiji izvor spada među među najjače u Evropi (36m3/s)idealna je za uzgoj svjetski poznate pastrmke. Od voća uspijevaju mediteranske kulture: grožđe, smokve, breskve, kajsije, šipci, kivi….. . Prema predaji, tekiju na vrelu Bune osnovali su derviši bektašijskog reda u XVl vijeku. Zasigurno znamo da je tekija postojala već sredinom XVll vjeka o tome svjedoči Evlija Čećebija koji je zailježio da je mostarski muftija Zijaudin Ahmed-ibn Mustafauz izvor Bune dao sagraditi tekiju helvetijskog reda u ” kojoj derviši vode prijateljske azgovore i naučne diskusije”. Sredinom XlX vijeka obnavlj je Omer-paša Latas, i od tada pripada kaderijskom redu. Danas je tekija u posjedu nakšibendija. Orijentalna bosanska arhitektura, između ostalog, plijeni i svojim svjetlijim dvojnicima koji se ogledaju na mirnim vodenim površinama. Velagićevina se ogleda u vodama ade, malog ostrvca na Buni. Prema dobro očuvanim natpisima koje nalazimo na samom ulazu u kompleks, ovaj blistavi dragulj nastao je oko 1766.godine. Zgrade su sagrađene na sprat sa izbačenim doskatima i imaju prostrane cvjetne avlije. Dvije musafirhane (dobrotvorne kuće za goste) služile su za prijam putnika namjernika.

Tekija na vrelu Bune u Blagaju predstavlja značajan spomenik kulture iz ranog turskog doba u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su, posebnim ritualom, derviši obavljali – i danas obavljaju – zikir (slavljenje Boga).

Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda.

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara).

Bektašije su se u to doba mogle porediti sa vitezovima templarima, koji nisu bili samo redovinci već i vojnici.

Tekija u Blagaju prvobitno je koncipirana ne samo sa svrhom da se u njoj obavljaju bektašijski obredi već kao i misionarski, pa i vojni, punkt. U doba turskih osvajanja Balkana smatrali se da su bektašije, koje su sve do danas poznate po svojoj toleranciji, baš zbog svoje vjerske širokogrudnosti najpodesnije da se približe i idejno zadobiju domaće stanovništve, i pravoslavne i katolike, a u Bosni i Hercegovini i bogumile.

Na tekiji u Blagaju i sada se sa vanjske strane turbeta (mauzoleja) vide u reljefu isklesani sablja i topuz, što upravo simbolizira povezanost duhovnog (tekija) sa vojnim (sablja i toput). Time se ističe da je ovaj vjerski objekat imao i vojni značaj.

Stoga je, sada, lahko shvatiti, da je po tradiciji, u turbetu ukopan Sari Saltuk, a do njegova groba je i grob njegova učenika Ačik-baša (gologlavi). Sari Saltuk je dijelom historijska, a dijelom legendarana ličnost. Po historijskim svjedočanstvima, Sari Saltuk je šejh i gazija, koji se 1261. godine sa četrdesetak turkmenskih rodova naselio na bizantijskoj teritoriji u Dobruždi, a onda prešao u službu kod mongolskog emira Nogaja, koji je vladao stepama sjeverno od Crnog mora. Legenda ga prikazuje i kao značajnu ličnost koja je širila islam u Evropi. Naime, u Sari Saltuku je nađena pogodna ličnost za ideološku indoktrinaciju, koja se širila potkraj XV stoljeća i kasnije. Njega su kao bogougodnika naročito poštovale bektašije. Mnogobrojne legendarne priče o njemu sadržane su u djelu Saltuknama, koje je napisano u drugoj polovini XV stoljeća. U Saltuknami i u drugim pripovijednjaima Sari Saltuk je prikazan kao protagonista islamizacije Balkana i Evrope. Po legendi, koju je zapisao Evlija Čelebija, Sari Saltuk je prešavši u Dobrudžu, ubio aždahu. To je bilo dovoljno da „kralj Dobrudže“ sa 40.000 nemuslimana pređe na islam. A onda je Sari Saltuk otišao u Poljsku gdje je „uveo na pravi put“ tamošnje Tatare. Njih se 150.000 nastanilo u Dancigu. Ostali su krenuli na Moskvu. Tom prilikom je 600.000 Tatara Hešdeka primilo islam.

Kult Sari Saltuka širio se pomoću njegovih brojnih grobova. Postojanje više Sari Satukovih grobova (obično sedam ili ih je više) objašnjava se na dva načina:

– Prvo je objašnjenje da je Sari Saltuk oporučio da mu se napravi sedam mrtvačkih sanduka, da se u jedan od tih sanduka stavi mrtvo tijelo, te da se zatvoreni pošalju u nemuslimanske zemlje i tamo sahrane. Tako se neće znati u kojem je sanduku tijelo i gdje je ukupano. Muslimani će tražiti njegov pravi grob i na svim tim mjestima hodočastiti.

– Po drugoj verziji Sari Saltuk je pred smrt naredio da mu se napravi sedam mrtvačkih sanduka. Kad je umro, sedam „kraljeva“ zatražilo je da se Sari Saltuk ukopa u njihovoj zemlji. Na taj način, pošto su sanduci poslati u sedam zemalja ne zna se koje je zaista bio Sari Saltukov lijes, pa se tako može smatrati da bi u svakoj od tih zemalja mogao biti Sari Saltukov grob. Među zemljama u koje je poslat Sari Saltukov tabut po jednoj saltuk nami, bila je Bosna.

Prema tome, Sari Salktukov grob u Blagaju nije jedini njegov grob. Po svoj prilici, on je ukopan u Baba Dagu kod Silistrije (Rumunija). Jedan Sari Saltukov grob, koji mnogo podsjeća na ovaj u Blagaju, nalazi se u bektašijskom centru u Kruji, u Albaniji.

Ima više legendi kako je nastao Sari Saltukov grob u Blagaju.

Prema jednoj legendi, koja se pričala u Blagaju, pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelu konju, u zelenoj odori sa sarukom.

Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam (Večernju molitvu), a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani (odaja za goste) begova Velagića. Vratiti se mora jer od vrela nije moga dolja. Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali uzalud.

Onda zaključiše da je dobri (svetac) i da se gajb učinio (misteriozno iščezao). Pošto je bio dobri, a na vrelu Bune učini se gajb, tu mu podigoše turbe i tekiju.

O drugom grobu Blagajske tekije, onom Ačik-baša, manje se propovijeda. Obično se navodi da je Sari Sultak rekao: „Poslije mene, Buna će izbaciti jednog poput mene. Taj će biti gologlav.“ I buna izbaci Ačik-baša.

U jednoj povelji iz 1454. godine, koja se odnosi na posjede herceg Stjepana, uz Blagaj posebno se ističe da su tu pećine (cum antris), koje se spominju jer su bile posebno cijenjene, valjda kao značajna, kultna mjesta. Kako je gospodar utvrđenog grada iznad tekije bio bogumil, a ortodoksni kršćani su izbjegavali graditi svoja svetišta uz izvore rijeka, to se „cum antris“ u povelji može shvatiti kao bogumilsko svetište.

Blagajska tekija sa svojim ansamblom predstavlja, dakle, primjer simbioze bogumilstva i islama, a takvih je primjera više u Bosni i Hercegovini. Bogumilsko stanovništvo, koje je primilo islam nakon turskog osvajanja, nastavilo je da razvija religiozni kult, sada islamski, na istom lokalitetu gdje je ranije bilo bogumilsko svetište.

Vrelo Bune po mnogima spada među deset najjačih u Europi.
Pripovijeda se da to nije prvobitno vrelo Bune, nego da ta rijeka izvire u
Gatačkom polju te ponire i onda izvire u Blagaju. Na tome je vrelu otac
čekajući ovnove dočekao obezglavljeno sinovo tijelo.

Jedan pastir čuvajući ovce nekog age, baci jednom svoju batinu u
Zalomsku rijeku, a batina izbije u Blagaj; ovdje je uhvati pastirev otac
koji je na Buni mlinar bio. Tu zgodu obojica korisno upotrebiše. Sin je,
naime, svaki dan zaklao po jednu ovcu i bacio je u Zalomsku rijeku, a
otac je dočekivao, dok napokon agi ne udari u oči da mu stado sve manje
biva. Pastir se izgovarao na vukove. No, jedan put mu osvanu crni petak!
Aga potplatio nekoga da pazi na pastira, i zbilja ovaj bude zatečen
gdje je baš bacio ovcu u rijeku. Aga mu dade odrubiti glavu, a tijelo baci
u rijeku. Otac pak njegov imao je što i vidjeti, kad je mjesto ovce ulovio
mrtvoga sina.

Ta je predaja nadahnula Dinka Šimunovića da napiše pripovijest
Kukavicu. Motivi i strukturalni elementi Kukavice u cijelosti odgovaraju
navedenoj predaji. Šimunović je može biti predaju pročitao u Školskom
vjesniku 1901., a osamnaest godina kasnije (1919.) napisao Kukavicu. A
može biti da je Šimunović boravio u Blagaju na vrelu Bune i sam čuo
predaju. Na ovo drugo upućuje Šimunovićev opis vrela:

Orlovi krstaši vijali se povrh jezera i nestajali prema
Gradini, a golubovi pećinari, vrane i druge ptice lepršali i krili se u
pukotine hridi, s dana na dan sveđer jednako.(…) K tome mlazu
podzemne vode usječen je kameni puteljak, i moj babo, svako pet-šest
dana, o zalazu Sunca, iđaše puteljkom na ono vrelo.

Isti su prizori i danas iznad vrela Bune. Orlovi se pojave i nestanu
prema Stjepan-gradu, u kojem je stolovao vladar Hercegovine, herceg
Stipan Vukčić Kosača. Šimunović taj grad naziva Gradinom. Također i
danas golubovi i vrane ulaze u klisuru iz koje izvire Buna i dugo se ne
vraćaju.

Objavio: danijela88 | Kolovoz 31, 2010

Diva Grabovčeva

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Najčuveniju ramsku predaju o Divi Grabovčevoj majke pričaju
svojim kćerkama kad treba da postanu cure. Ta je predaja potkrijepljena i
povijesnim činjenicama. Utvrđeno je da je prije oko 150 godina u
Varvari zaista živjela djevojka po imenu Diva, kći jedinica Luke i Luce
Grbavac. Početkom 20. stoljeća dr. Ćiro Truhelka otvorio je Divin grob i
ustvrdio da tu zaista leže kosti mlade djevojke. Više od 150 godina na
obljetnicu njezine pogibije mlade djevojke, ali i stariji ljudi, a u naše
vrijeme i tisuće hodočasnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, prve nedjelje u srpnju hodočaste na Divin grob na lokalitetu Kedžara na
planini Vranu. Mučenica Diva Grabovčeva postala je simbol djevičanstva,
ali i simbol cijele Rame.

Moj sinko, kako su meni moji pričali, legenda nije, već istina, živa
istina. Ja ti mogu ispričat ako oćeš. E vako ti je to bilo. Živila ti u
Varvari lipa cura, ma šta lipa, lipše nije bilo. Eto tako lipa da su svi
momci oblićali oko nje. Oblićali oni, ali džaba. A Diva se zvala, to znaš.
Zagledo ti se u nju i turski beg. Znaš, Turci su ti onda bili ovde. (Ne znam
ti ja, sinko, kako mu je bilo ime. Znaš kako ti je, dušo moja, godine idu, a
od ove dobi čovik ne postaje pametniji. Nego, opet ja ode od naše priče).
Pa, zagledo ti se u nju beg, i vidi, draga, oće da je ženi. Diš ženit,
jadna ti majka, di će katolička cura za Turčina. Ali on oće pa oće.
Pripala se jadna Diva, pripala se jadna, ne zna šta bi. Moli ćaću da je ne
da, a jadni ćaća ne zna šta bi, ko ni ona. Tako ti našu Divu snaje nevolja.
A imo ti Luka, tako je bilo ime Divinom ćaći, nekog kuma Turčina. On ti
se zvao Arslanaga. Je bio Turčin, ali pošten čovik. Nego, kaže ti on
našem Luki da on njemu dadne svoju Divu, pa će je on sakrit. Tako Luka
i uradi, a ovaj ti je popadne i odvede u Vran.
Čuvala ti Diva gori ovce kumove i mislilo jadno dite da je pobigla
begu. Ali zli duša ima svagdi, pa tako, i u planini. Vidili ti Divu drugi
seljaci, Turci kažu i znaš kako je i svak bi volio sebi neg drugome, pa
poletili begu ne će li dobit štogod od njega. Jesu li dobili, ne znam!
Ali tako ti je beg znao di je sada Diva, i put pod noge pa u Vran, na
Kedžaru. Našo je kako čuva ovce. Jadna Diva kad ga ugleda biž, ali beg
brži. Stigne je ufatit, a jadno dite se brani, ali džaba. Beg oće pa oće.
Mlati Diva i rukama i nogama da se ubrani. Kad joj više ništa nije mogo,
beg izvadi nož i s njim u Divu. Ona jadno dite, ali srićom čista i
neiskvarena.
Kad je vidio šta je uradio, beg put pod noge. Biž! Kad je stigo kum
Arslanaga, već je bilo kasno. Diva umrla. Prosvitli ga Bog da zna kako je
zlo zlo, pa ko god ga napravio, Turčin ili Vlah. I krene ti kum za begom i
ufati ga, fala Bogu. Probode kum njega baš ko on jadno dite. I et to ti je
priča o našoj Divi, diki cile Rame. I da je bogdo svaka cura taka. E!
Pokopali Divu di je i umrla, na Kedžari. Eee, kažu, nikad veće žalosti nisi
vidio u Rami. A šta ćeš! Fala Bogu, pametno čeljade, pa rađe u smrt
nego Turčinu. Od tad ti mlade cure iđu gori na zavit, da i Bog pomogne da budu ko ona. E, dao Bog, dao Bog! Kod nas se priča da je bila od ovi
naši Grbavaca iz Šlimca, ali tko će ti znati

Objavio: danijela88 | Kolovoz 30, 2010

The last Bosnian queen, Katarina Kosača

(croatianhistory.net)

On Capitoline Hill in Rome is a church dedicated to the Blessed Virgin Mary, which is customarily called Aracoeli church. According to legend it was built above a pagan altar, which had Haec ara fili Dei est written on it. Greek monks were in it from the beginning, after them the Benedictines, and in 1250 it was given to the Franciscans, who had their general residence next to it. Since the Middle Ages, Aracoeli church has been considered to be the official church of the municipality of Rome.

Throughout the past Croatians had close ties to this church. While the general residence for the Franciscans was next to it, many Croatian Franciscans because of their own work in academia while in Rome, were put up near this church. But it was also a gathering point because Katarina Vukcic Kosaca, the wife of Bosnian king Stjepan Tomaš (1441-1461), is buried here and who hoped and yearned for her homeland died on October 25, 1478 in Rome.

Katarina was the daughter of the Bosnian nobleman Stjepan Vukčić Kosača. She was born around 1424. Her childhood and life coincided with a difficult period for the Bosnian kingdom. Turks attacked periodically, looting and burning and giving a clear sign that they intended to conquer it all together.

Bosnian nobles in these times of general insecurity were not able to successfully take a united stand against the destruction, which threatened them every day. In fact they were suspicious of one another that they individually often attempted to into contact with the Turks, in the hope that they could lessen the force of Turkish attacks in their areas and save themselves if the Turks decided to conquer the Bosnian kingdom.

Tvrtko II, the last king of the Kotromanić line, died in 1443. By Tvrtko II’s will, Stjepan Tomaš succeeded him onto the throne, even though his illegitimate older son Stjepan Ostoja Radivoj had the right of succession.

Stjepan Tomaš was the illegitimate son of Bosnian King Stjepan Ostoja, who died in 1418. Up until his election as king Stjepan Tomaš kept his origins secret because of security. More over, he took a commoner named Vojača, and promised her according to patrician ways that he would marry her if she was good and faithful and served him well. When he became king, the nobles advised him to leave his wife because she was of a lower class and was unsuited to be queen. Tomaš who became a Catholic didn’t think he could do this without the personal permission of the Holy See. That’s why he went to Pope Eugene IV to get permission to take another wife, even though he promised to marry the commoner and already had a son with her. On May 29, 1445 the Pope released him from his promise and allowed him intentional marriage.

At the same time, Stjepan Tomas who was also illegitimate, asked the Pope to recognize all legal rights to his son. The Pope granted that request on the same day.

Now Stjepan Tomas could freely contemplate marriage. In all likelihood under the influence of his advisors he set his sights on Katarina the daughter of Stjepan Vukcic Kosaca who was then 21 years old. It was believed that she could strengthen the Bosnian kingdom because with their marriage Bosnian king Stjepan Tomas would be tied together with his nobleman Stjepan Vukcic Kosaca.

Stjepan Vukcic Kosaca was then the most respected nobleman in Bosnia. Clever and enterprising, he was able to spread his holdings to all of today’s Herzegovina, southern portions of Bosnia, some portions of Serbia and Montenegro, central Dalmatia, and places from Dubrovnik to Kotor.

Stone throne of Bosnian kings, Bobovac Stjepan Vukcic Kosaca believed early on that Bosnia could not win the struggle against Turkish superiority and that they get into contact with the Turks, so that a difficult future for the Bosnian kingdom would be less sad. Because of his stance with the Turks, Stjepan Vukcic Kosaca was against Stjepan Tomas’s arrival on the throne of the Bosnian kingdom. He was for Radivoj, also an illegitimate son of Stjepan Ostoja, who had already served the Turks and for 10 years called himself the Bosnian king under Turkish patronage.

But the stronger side was the one that was against an agreement with the Turks and which sided with the Christian west, particularly with the Pope. This side grew stronger when Pope Eugene IV on January 1, 1443 called the entire Christian world to battle against Turkey. That also helped bring Stjepan Tomas onto the Bosnian throne.

As soon as he arrived onto the throne, Stjepan Tomas worked to tie himself closer to Stjepan Vukcic Kosaca and to bring about unity in the kingdom. It was believed that Stjepan Tomas could best achieve that if he married Stjepan Vukcic Kosaca’s daughter Katarina.

Katarina was raised as a patrician. Prior to her marriage, she converted to Catholicism and wed Stjepan Tomas according to the Catholic rite. In all likelihood the marriage was held on the Assumption on May 26, 1446.

After the death of Stjepan Tomas in 1461, Katarina was left with two weak children, Sigismund and Katarina. Stjepan Tomasevic, the son Stjepan Tomas had with Vojaca, became the Bosnian king. He was the first Bosnian king to be crowned with a crown from Rome. His main concern was to also be on good terms with Stjepan Vukcic Kosaca. Because of that, even before he was crowned as king, he recognized Queen Katarina all rights as the Queen Mother.

Katarina stayed at the royal court until the fatal year of 1463, when Mehmed II the Turkish sultan attacked and conquered Bosnia with a large army. Stjepan Tomasevic was captured and killed, and the two weak children of Queen Katarina were taken into Turkish captivity, however she was able to escape, because she was with her brother Vladislav in the southern regions.

At the beginning of July 1463, she moved to the Republic of Dubrovnik where she acted as the legal representative of the Bosnian kingdom.

During her time in Dubrovnik, Katarina followed the situation in Bosnia, and hoped that her kingdom would quickly be liberated. But as days passed, liberation did not happen, and she moved to Rome in 1466.

In Rome Katarina found refuge with Pope Paul II who decreed that she receive permanent help from the papal treasury. From 1467 to 1478 she received at least 6541 gold ducats for support. She had a small court of Bosnian nobles with her, and in her last ten years, she lived near the church of St. Mark, where the Croatian brotherhood of St. Jerome had their houses, and it isn’t impossible that she may have lived and died in one of them.

Bosnian Queen Katarina (portrait by Giovanni Bellini, Rome) During the entire time that she lived in Rome, she thought about the liberation of her kingdom, and in particular the liberation of her two weak children who were taken to Istanbul, to the sultan’s court in the Islamic faith. When it happened, on occasion the Turks would return captured children for a good price, she believed that she could also free her children from captivity. With that aim, she asked various Italian rulers for financial help. That is how in 1470, for example, she sent two members of her court, Nikola Zubranic and Abraham Radic to Mantova and Milan, to ask for help in her name. A Mantovan prince among others wrote at the time:

“Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oporteat pro implorado subsidio.”

In 1474 she had decided to go to the Turkish border because she had heard that the sultan had promised to free her children. All of her efforts were for nothing. She never saw her children again, and she took the hope of their liberation with her to the grave.

When she was 54, she became ill. That death didn’t catch her unexpectedly she immediately called the imperial notary Ante, a priest from Split, who was in the posted at St. Peter’s church in Rome, according to the law at the time make her last will. She called as witnesses Jure de Marinellis the Archdeacon of Rab on duty in Rome, and six Franciscans from the Aracoeli monastery.

In her testament, Katarina asked that she be buried in the Aracoeli church. She left 200 ducats for that. She also left the church her royal robe and a silk altar cloth.

To the Croatian church of St. Jerome, she left her royal chapel: books, dishes, and church clothing.

She even remembered the church of St. Catherine in Jajce, which she allowed be built, and bequeathed it all of her relics.

But the main will of Queen Katarina as legal representative of the Bosnian kingdom, related to the Kingdom of Bosnia: she left it to the Holy See, if her children could not be returned to the Catholic faith.

Katarina died five days after her last will. According to her wishes, she was buried in the Aracoeli church in front of the main altar where they made her a beautiful tombstone, which depicted her in her actual size and with the royal crown on her head. An inscription in bosancica was also put on the tombstone.

Bosnian refugees in Rome certainly came to pay respect at grave of their Queen, who left the voice of a holy woman and was considered to be the ideal of all virtue. But with time, even her grave was somewhat forgotten. When the Franciscans had decided to move the great altar forward, they had no difficulties in covering the grave of the Bosnian Queen. They moved her tombstone onto the right pillar in front of the main altar, where it is today.

In all likelihood that is when the Croatian inscription on the tombstone was changed to a new Latin inscription, which as we see today had several modifications were added to the translation:

D.O.M.
Catherine Reginae Bosnensi
Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,
Et genere Helene et Domo Principis
Stephani natae, Tomae Regis Bosnae
Uxori. Quantum vixit annorum LIIII
Et odbormivit Romae Anno Domini
Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII
DIE XXV Octobris
Monumentum ipsius scriptis positum.

Croatian pilgrims through the long centuries after the death of Queen Katarina have come to her grave and in stopped front of her tombstone. Her painful life and her conscience of royal responsibility, even though have been forgotten, leave an indelible mark in the spirits of Croatian visitors.

Objavio: danijela88 | Kolovoz 29, 2010

Posljednja bosanska kraljica, Katarina Kosača

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Posljednja bosanska kraljica Katarina, kćerka hercega Stipana
Kosače, rođena je 1424. godine u Blagaju kod Mostara. Prešla je s
bogumilstva na katoličanstvo i postala franjevkom Trećega reda. Do pada
Bosne pod Turke ova je kraljica izgradila šest samostana i crkava.
Doživjela je tužnu i tragičnu sudbinu i umrla u izgnanstvu, daleko od
domovine i svoje djece koju su Turci odveli u ropstvo u Carigrad. Grob
kraljice Katarine u Crkvi Araceli u Rimu Hrvati obilaze više od pet
stoljeća, a kraljica je prešla u vječnu predaju što je pripovijedaju njezini
zemljaci.
U lipnju 1995. godine boravio sam u Kraljevoj Sutjesci i slušao
više kazivačica i kazivača koji su mi kazivali kako je: “U gradu Bobovcu
živila kraljica Katarina. Ona je bila Kosača. Ona je naše žene odavde
podučavala vest, plesti – sve domaćinske radove koji su se obavljali u
kući.
” Također su mi pripovijedali: “Naše su žene veoma mnogo nju
cijenile. Ona ih je svemu podučavala. U znak poštovanja prema kraljici i
zbog žalosti, one i dan-danas nose crne marame na glavi.
” Te žene
nazivaju se Katarinke.
U sutješkome samostanu su sačuvani plašt, stola, svileni ubrus,
kvadratična svilena vrećica, uškrobljeni rubac za misu i jedan dio
misnice. “Sve je to izrađeno i satkano najčišćim zlatom po cijeloj
površini, na divan frizijski način
. Trajna predaja tvrdi da je te stvari
izradila blažena Katarina, kraljica bosanska

BIJEG IZ BOSNE

U fojničkome kraju predaje o kraljici Katarini kazuju:

Pripovijeda se da su Turci ovaj grad (Kozograd) najposlije osvojili
i da je ispred njih potonja kraljica pobjegla otalen. Turci opkole grad, ali
mu tvrđi ne mognu za dugo vremena ništa učiniti. Pošto su se na sve
načine uzalud mučili, reći će im jedna baba: ‘Zatvorite konja pastuha pa
mu ne dajte za tri dana vode, a onda ga puštajte i dobro gledajte gdje će
zakopati nogom! Ondje kopajte pa ćete naći vodu što ide u grad, pa im je
presijecite. Kad vodu presiječete, grad će se predati.’ Tako oni i urade.
Kada u gradu nestane vode, naredi kraljica, te konje potkuju naopako,
natovari blago i pobjegne. Pripovijedaju da je pri toj prilici ubila
kraljica sa Kozograda iz topa turskog zapovjednika spram sebe u
Ostružnici, 4 sata daleko. Kada zapovjednika svukoše da ga okupaju,
vidješe da je žensko.

Predaja kaže da je brdo Vis s kulom i sjevernim bedemima grada u
cjelini umjetni nasip. Nastao je za jednu noć sa svrhom da od turskih
topova, koji su tukli s Meteriza, zaštiti kraljicu u glavnoj kuli – dvoru. Te
se noći tako brzo i naporno radilo da je 77 trudnih žena pobacilo djecu i
77 se kobila oždrijebilo. Povijesno jezgro te predaje sastoji se u činjenici
da je cijeli sjeverni dio grada izgrađen silovito, s dugim bedemima i
brojnim kulama, i da je to, bez sumnje, bio velik teret za okolno
stanovništvo.
Postoji, također, i sljedeća predaja: “Priča se da je Katarina bježeći
od Turaka, bježala iz Jajca, preko brda u Varoš, pod Kozogradom. Kad
se nisu mogli obraniti, potkovali sve konje naopako i jednu noć iščezli,
prebjegli u Dalmaciju, Livno i Duvno.

Povijesni izvori kazuju da se kraljica Katarina godine 1446. udala
za kralja Stipana Tomaša. Malo iza vjenčanja, na Milodražu, papa Eugen
IV. dao joj je dozvolu da može sebi izabrati dva kapelana među
bosanskim franjevcima.
Nakon smrti Stipana Tomaša 1461. novi kralj Stipan Tomašević
priznao je Katarinu kraljicom majkom, koja je ostala udovica s dvoje
nejake djece – Sigismundom i Katarinom.
Pavao Ritter Vitezović u svome djelu Bosna captiva piše da je
kraljica Katarina napustila utvrdu Kozo u Fojnici i pobjegla u Konjic. Odatle je pješice stigla u Ston, odakle se lađom prevezla u Dubrovnik. Tu
je provela neko vrijeme, a potom prešla u Rim.
Nemamo povijesnih dokaza da je kraljica Katarina bježala preko
Fojnice kako to predaja kazuje. Poznato je kako je kraljica Katarina već u
srpnju 1463. bila na Lopudu, u području Dubrovačke Republike. Iako joj
je Dubrovački senat dopustio doći u Dubrovnik, prema kraljici Katarini
nisu pokazivali sklonost jer su se bojali turske osvete. Tom prigodom
kraljica je u Dubrovniku ostavila mač kralja Tomaša s nakanom da bi se
on dao njezinu sinu ako se oslobodi iz turskog ropstva. U jajačkom je
kraju o kraljičinu bijegu živa tradicija:

Turci su najprije došli na Suhi vrh u Pougarju. I tu su deset kula
napravili od katoličkih glava. U Melni je bila kula za vrijeme Turaka, i tu
su naše cure poslije vjenčanja išle spavat s begom prvu bračnu noć.
Tada su došli na opštine na Ranče, pa se spuštali na Komotin. Kad je
naša kraljica Katarina viđala da će Turci napast na Jajce ona je svoju
vojsku nared’la da potkuju konje naobratno i ona je pobjegla na
Sutjesku. Sa Sutjeske u Visoko, iz Viskokog u Rim, a dvoje su joj djece
oteli Turci. Ona je mislila da svoju kraljevinu ostavi djeci, ali se djeca
nisu vratila i ona je poklonila Papi svoju kraljevinu.

U RIMU

Kako bi i sama poradila na oslobođenju svoga kraljevstva, Katarina
je iz Dubrovnika otišla papi u Rim. Poznato je da je papa Pio II. (1456. –
1464.) nagovarao sve kršćanske vladare da zajedničkim silama protjeraju
Turke iz Europe. Pad Bosne i umorstvo njezinog kralja rezultirali su 21.
listopada 1463. pismom Ezechielis prophetae, u kojem je Pio II. najavio
kršćanskom svijetu da je odlučio staviti se na čelo križarske vojne protiv
Turaka i pozvao da se u lipnju 1464. okupe u Ankoni. Papa je 12.
kolovoza 1464. doputovao u Ankonu, ali ga je tri dana kasnije zadesila
smrt te se odustalo od oslobađanja Bosne i Hercegovine.
Kraljica Katarina u oporuci spominje samo Pavla II. i Siksta IV., te
je vjerojatno da se s Piom II. nije srela. U Rimu je Katarina dobivala izdašnu pomoć kako bi mogla živjeti
prema svom kraljevskom dostojanstvu. Njezina mjesečna pomoć iznosila
je 100 dukata i još 20 dukata mjesečno za stan. Katarina je najprije
stanovala u kući građanina Jakova Mentebona, a potom je prešla u drugu
kuću gdje je živjela do smrti i gdje je sastavila oporuku. Ta se kuća
nalazila u gradskom predjelu Pigna u blizini crkve sv. Marka.
Pretpostavlja se da je taj stan pripadao hrvatskoj Bratovštini sv.
Jeronima. Uzalud je Katarina više puta činila sve kako bi svoju djecu
oslobodila iz ropstva.

OPORUKA

Kraljica Katarina je svoju oporuku sastavila u nazočnosti sedam
svjedoka od kojih je šest bilo franjevaca. U svojoj oporuci “imenovala je
papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog
kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu njezinu sinu
Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovno
postao kršćaninom, da kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li
se ona ponovno vratila na kršćansku vjeru. Ako bi, pak, oboje ustrajalo u
muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva
i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti

GROB

Pet dana poslije sastavljanja oporuke (25. listopada 1478.) kraljica
Katarina je umrla. Pokopana je po vlastitoj želji u franjevačkoj crkvi
Araceli. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve.
Nadgrobna ploča bila je urešena reljefnim kipom kraljice u naravnoj
veličini (1,78 m) s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan
je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne
ploče bio je postavljen i natpis bosančicom.
Na tom je mjestu Katarinin grob ostao više od 100 godina. Oko
godine 1590. franjevci su odlučili popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed,
kako bi kor oltara bio viši. Zbog toga je kraljičin grob morao biti
premješten. Zato je skinuta nadgrobna ploča i stavljena na najbliži stup.
Otada franjevci posjetiteljima svoje crkve pripovijedaju burnu
povijest kraljice Katarine, koja za života postade uzor kršćanskog življenja. Sunarodnjaci kraljice Katarine već pet stoljeća dolaze u crkvu
Araceli kako bi pred grobom svoje kraljice iskazali duboku odanost i
zahvalnost.

Objavio: danijela88 | Kolovoz 24, 2010

Pravo prve bračne noći i drugi turski zulumi

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Mnogi su mi kazivači diljem Bosne i Hercegovne pričali kako su
Hrvatice morale prvu bračnu noć provesti s agom (turski dostojanstvenik)
ili begom. “Kad su se naši momci ženili, morala je mlada ići prvo spavati
s tim njiovim starišinom, valjda se zvao aga, a tek onda svome
mladoženji. Čak je i to jedno vrijeme bilo dok se naši nisu snašli pa se
jedan đuvegija (mladoženja) obuko u ženske aljine i nije dao svoju ženu.
Jedan je tako lego s agom i probo ga je nožom. Tako su se naši ljudi
snašli
.”
Mnogo je Hrvatica tako ostajalo trudno te su tu djecu rađale u
braku sa svojim mužem. Neki su mi kazivači navodili takve primjere.
Zbog takvih zločina “mladići su se dosjetili, hajde svi ćemo se
skupa jedan dan oženit, pa ko strada – strada.
” I odatle polazi predanje o zajedničkim svadbama u našem kraju. Znalo se za jedan dan vinčat po 60
parova.
(Zapisano u Kraljevoj Sutjesci)

DVIJE SIROTICE

Za vrijeme Turskih prodiranja bio u Jajcu jedan čoek koji je imo
dvije ‘ćeri. Vido on da su Turci navalili i odluči on skriti ‘ćeri od Turčina
u podzemne kanale, katakombe. Skrivale se one sirotice, tako u tim
mračnim tunelima danima. Nije im ćaća dao ni sunca vidit a ni miseca,
već im je dolazio i obavještavo ih kakvo je stanje. Jednom tako umjesto
ćaće uleti jedan mladić i reče; „ Bjež’te cure eno i’ u gradu; kolju, siluju,
ruše i pale. Bjež’te ako Boga znate!“ Izbezumljene cure pođoše prema
izlazu ćaću tražit kad i’ na vratima dočeka Turčin. Oće Turčin da i’
siluje, oće, a one ne daju. Bore se sirotice te se otrgnu i pođu bježat kroz
katakombe. Dođoše tako do kraja jednog od tunela gdje ugledaše mutnu
Plivu. Il’ se bacit u vodu mutnu, il’ se Turku u ruke dat? Baciše se tako
sirotice dvije. Tijelo svoje vodi dadoše.

DJEVOJAČKA SUZA

To je bilo za vrime turske vlasti. Turci su vazda vodili hrvatske
djevojke na Hum i tamo ih silovali i maltretirali. Bila je jedna djevojka,
koja nije dala na se pa je pobjegla. Bježuć i trčuć pala je priko jednog
kamena i upala u provaliju gdje je poginula. Od tada do danas s tojeg
kamena teče voda, kap po kap. Taj se kamen zove Djevojačka suza, a
provalija u kojoj je poginula zove se Djevojačka draga.

MOJANKA

Narod u sinjskom kraju i danas pripovijeda potresni kronikat o
nastanku lokaliteta Mojanka.
Mojanka je misto na Kukuzovcu, kad se iđe iz Sinja prema Splitu
na desnu ruku. A to se zove Mojanka što je nekad bila divojka Anka koju
su svatovi vodili, a dočekala ji neka jača sila i poubijala svatove i Anku
odvela. Za Anku se ne zna šta je od nje bilo, a mater njezina kad je za to
čula, išla po Mojanki i tražila Anku među mrtvima i žalila je: “Anka
moja, moja Anka, jadna tvoja majka!
I po tomu događaju i kako je ona žalila nadjelo se ime, prozvalo se
imenom Mojanaka.

(Bitelić kod Sinja)

MARINA PEĆINA

Oko dvanaest kilometara niz dolinu kraj Rame radnici cara Franca
Jozipa su probijali put prema Mostaru. Odmah do vode, na početku tog
brda, nalazila se pećina u kojoj je stanovala neka sirota Mara sa svoja
dva sina i tude se ona krila od Turaka koji su joj ubili čovika na njezine
oči. Kad je čuo car Jozip tu njenu priču od svoi radnika, on im je naredio
da ne ruše tu pećinu vego da je zaobiđu. Među radnicima je nastala
pometnja jer je kamen bio tvrd i nisu nikako mogli ga pribit, jer tada nije
bilo razni čuda ko sad već se radilo klinima i rukama.
Franc Jozip nije tio prominit svoju odluku i reko im je: ako more
kila zlata odbit kilu kamena, cesta se mora probit za Mostar i more, ali
se ne smi dirat pećina. Uz veliki jad su probili tu cestu, ali jadna Mare
nije ostala živa. Na nju i njenu djecu se namirili turski odmetnici te nju i
sinove pobiju i bace ih u kanjon Rame.

(Gračanica, Rama)

ANICA IZ USKOPLJA

Za vrime turske kod nas cure se nisu smile udat za koga su one tile.
Ako bi beg koju zabegeniso, morala je poć za njega i protiv svoje volje ili
bi bila mrtva.
Tako ti je bila dobra i lipa divojka Anica. Nju je zabegeniso turski
beg i jednog dana skupi svatove pa dođe po divojku.
Kad su turski svatovi došli blizu kuće, Anica ih ugleda i pobiže na
druga vrata te ode do stine podno Kalina i baci se odozgora. Kad su
Turci došli u kuću, a Anice nije bilo, pitali su di je, a niko ne zna te uzeše
oružje i pobiše svu čeljad.
Anicinog oca svezaše konju za rep, odvedoše ga i obisiše.

(Gornji Vakuf – Uskoplje)

Objavio: danijela88 | Kolovoz 23, 2010

Radak’s cliff

« Newer Posts - Older Posts »

Kategorije