Objavio: danijela88 | Kolovoz 21, 2010

Mijat Tomić

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Od svih narodnih junaka Mijat (Mijovil) Tomić najomiljeniji je
kod naroda, koji i danas o njemu pjeva i priča. Objašnjavajući to, don
Mijo Pavlinović u bilješci uz pjesmu o smrti Mijata Tomića piše: “Tomić
Mihovio, ovo je naš najglasovitiji junak u osamnaestom vieku. Rođen u
Duvnu, odbio se u hajduke od turskog zuluma, i obično stanovao u
Vranić-planini više polja duvanjskoga. Imao je liepu kitu od četrest i dva
druga, pravu četu… Hercegovinom i Primorjem mnogo se o Mihatu
pjeva i pripovieda. On je imao svoje najvjernije jatake u Primorju u selu
Drašnicama (kod Makarske), koji su mu prah, olovo i opanke nabavljali,pa i dolazili u četu: i nema vele godina da su se posmicale crljene
ječerme, koje je on svojim prijateljima darivao. Mihat zakloni ženu u
Primorje, pa se podigao na Turke, kad su oni najokrutnije bjesnili po
Bosni i po Hercegovini; i on je najveće narodu omilio, jer je bio od onih
hajduka, koji ne imadu ništa hajdučkoga, do svoje junačke slobode. Cio
život hajduka Tomića Mihata bio je najsjajniji izgled, kako da se sveti
poganskom zulumćaru narod, kojemu ne ostaje zašteđena nikakva
svetinja: pa ga je zato narod i obljubio, i tako ga je čuvao od svake izdaje,
da je i danas poslovica: tko te pita za Mihatove konake; (tko te pita za
ono što se ne pristoji? Za ono što kazati nemaš? Za ono o čem nije
govora?). Ne pitam te ja za Mihatove konake; tj. za stvari, o kojima nije
govora. Smrt Mihatova drugi nam je izgled, čega se ima najviše bojati
podjarmljeni narod: lakomosti za blagom i za gospodstvom. Lakomost
Ilije Bobovca izdade kuma svoga; lakomost nas izda Turčinu, pa i danas
pod njim drži njeke naše liepe pokrajine.”154
Mijata Tomića nalazimo i u Erlangenskom rukopisu (1716. –
1733.), kao i u Cvitu razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga
(Mleci, 1747.) od fra Filipa Grabovca.
Na str. 486. piše Grabovac ovo: “Samo ovo oću spomenuti: kako
posli Tomića Mijata iz Duvna nije bilo već pravoga ajduka niti će već ni
biti. Rečeni poginu oko prvi(h) godina mira od Kandije. Izdade ga Bobovac
Ilija od Doljana; njegov bi kum, sapelo ga. Pogibe malo prije žetve.”
Postoji mišljenje da je Mijata ubio azap (tur. žandar) pa je kod
epskoga pjevača došlo do zamjene glasa z u r, pa otuda Arap.

HAJDUKOVANJE

U Hercegovini smatraju da je prezime Naletilić postalo tako što je
nekoj djevojci “naletilo” Mijatovo dijete. U Orlacu (Raštanima donjim
kod Mostara) nalazi se hajdučka pećina koju narod zove Pećina Mijata
Tomića.
Martić-Jukićeva pjesma Mijat Tomić i kadija tešanjski spominje
kako je Mijat Tomić po raznim stranama Bosne i Hercegovine gradio česme
za putnike i prolaznike. To potvrđuju predaje koje se i danas kazuju.Pjesme i predaje kazuju kako je Mijat-harambaša zimovao kod svojega
pobre Kopčić Džafer-bega, gdje je već tri zime zimovao i gdje mu je
lijepo bilo u pobratima i kod pomajke k’o u mile majke. U hajduke je
Tomić krenuo u Vran planinu, jer mu je duvanjski kadija Suzica preoteo
dio očevine, Jabuku livadu.
Druga predaja dovodi odmetnuće Mijata Tomića u hajduke u svezu
s njegovim gospodarom begom Kopčićem. Po toj predaji Mijat čuva
begove ovce do svoje dvadesete godine, ide umjesto svoga gospodara na
mejdan zulumćaru Arapu, koji je ucijenio bio sve Duvno, i zatim, kad mu
se gospodar ženi iz kasabe (Duvna ili Županjca) nosi barjak u njegovim
svatovima. To je krivo Turcima svatovima i jedan od njih natjera konja
na Mijata, ali ga ovaj ubije i, kad su doveli djevojku u begovu kulu,
pobjegne noću u planinu i postane hajduk.

Mnoge pjesme u narodu su opisane o ajduku Mijatu Tomiću. Mijat
Tomić bio je iz Duvna iz sela Kongore, a otac mu je bio Tomić Ivan. Ivan
je imo na Duvanjskom polju kosnicu livadu. Livadu mu je pod turskim
zulumom oteo Suzica kadija i naredio je Suzica kadija seljacima iz sela
Kongore i drugih okolnih sela da kose livadu, a da pred njima kosi Mijat
Tomić. Mijat nije htio nositi kose. Bio je mladić od dvadeset godina.
Nosio je na sebi bijele gaće i bijelu košulju, a za pasom malu pušku. Kad
je došo, vidio je da livadu kosi trideset kosaca, a uz njih je bio Murat,
subaša Suzice kadije. Čim je ugledo Mijata, odmah ga je mislio prisić,
jer ne nosi kosu na ramenu.
Mijat je prid njega došo i reko mu: ‘Šta to radiš, Murate subaša,
zašto kosiš moju livadu? Livada je moja babovina, moja djedovina, pa i
čukundjedovina, a ti mi je danas oduzimlješ.’
A Murat mu ništa ne odgovori, nego poteže sablju od pojasa, hitro
manu i rukom i sabljom da prisiče Mijata Tomića, ali je Mijat, mlado
momče, hitar na nogama pa od sablje Mijat odskočio. Poleće mu ruka do
silaja, puče šarak ko nebesko vrime i u prsa pogodi murata. Na pleće mu
pendže napravilo. Pade Murat na glavu u travu, to ugleda tridesetak
kosaca iz ruku im ispadoše kose, iz očiju suze udariše:
‘Šta uradi Tomiću Mijate, žalosna ti majka dovijeka, svi ćemo
glave pogubiti.’

‘Čujte me trideset kosaca povratka vam kući nema ni kućištu. Koji
ne će u Vran u planinu da tražimo pravo od Turaka, onda ćemo Turke
suditi i naučiti kako će se s nama ponašati. A ko od vas u planinu ne će,
kuća mu se kućetinom zvala, a u njoj mu pasja braća stala, prid kućom
mu stado ne blejalo, a u kući čedo ne plakalo. Što mu se u kući rađalo
sve manito bilo, sin mu sina na mejdan pozivao, jedan drugom odsijecali
glave. Od mene vam takav ultimatum.’
Te Mijat u Vran okrenu u planinu. To je bilo prvo društvo
Mijatovo. Prvi bijaše Leventa Marijan, od rođene mu sestre sin. Svakom
Mijat novo ime daje, tako Mijat stvara četu i družinu. Zatvori Turcima
klance te napravi počivališta i odmarališta pokraj puta da se mogu ljudi
odmarati i popušiti lulu duvana. Tute prostri divan kabanice, ko prolazi
mora ostaviti žute madžarije. Takav ultimatum Mijat Turčinu stavi. Ne bi
Turci darivali kabanice da nije ajduk za jelom il’ za bukvom il’ za
studenom stinom kamenitom. Budno prate kud prolaze trgovci i Turci i
provode pljačku i zakone. Dvadeset godina je ajdukovo po planinama
dok nije izdaja došla, dok ga nije izdo kum Bobovac Ilija. Ubio ga
Klišanin Arap iz puške ispod krova kad je sjedio pred kulom Bobovac
Ilije, kad je nazdravljo. Ne bi nikad Mijat pogino da sam sebe nije odo.
Kad mu je kuma krvav rubac pokazala da je izdaja, on je reko:
‘Ne boj se kumo ne more me sablja presicat nit puška probijat jer
je na meni sedam pancira, samo me može probit zrno kositra.’
To je čuo Klišanin Arap i odma otkinuo pucu sa prsiju (zrno
kositra) i pripunio pušku. Kad je Mijat nazdravio Bobovcu Iliji i počeo
piti iz čaše vino, ukazala mu se tad jabučica pod vratom, gdje se kopčaju
panciri i tu ga je arap iz puške pogodio. I opet je uspio reći:
‘Jezus Marija, drži me, Marijane, i biži, osveti me, drago dite
moje.’
Tako bi pobjego Marijan sa Mijatom da nije prijekim putem
doletio Klišanin Arap i tu opalio iz puške i prisiko Marijanu nogu u
koljenu. Tada su Turci odnijeli Levantu u Sarajevo i tu mu se gubi svaki
trag, a Mijatov grob se tu nalazi i za njega se zna i dan današnji

Mijat Tomić spada među one plemenite hajduke koje je u planinu
otjerao turski zulum. U njegovoj je družini bilo i muslimana i pravoslavaca. Ivan Rangjeo je pomoću epskih narodnih pjesama pokušao
rekonstruirati njegov životopis.158
Nakon svega ovoga može se zaključiti: Mijat Tomić se rodio oko
početka XVII. stoljeća u selu Brišniku kod Duvna, a poginuo je 1656.
godine ili svakako između 1656. i 1659. godine izdajom trostrukog kuma
Ilije Bobovca iz Doljana kod Jablanice (za kojeg moji kazivači kažu da je
bio pravoslavac) za vrijeme vladanja Seidin-paše. Ubojica je bio
Hadžizukićev rob (Arap) ili azap (žandar).
Pjesme o Mijatu Tomiću zapisane su u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji,
Slavoniji, a desetak ih je tiskano i u 8. knjizi edicije Hrvatske
narodne pjesme.

POGIBIJA MIJATA TOMIĆA

Postoji 28 pjesama koje govore o smrti Mijata Tomića. U 19
pjesama se govori da je Mijata izdao njegov kum Ilija Bobovac, a ubio ga
neki Arapin. Mijatov sestrić Marijan je ranjenoga Mijata pokušao odnijeti
u Vran, ali je Mijat izdahnuo pod Sovićkim vratima. Tu se, na njivi
Pošćeci, kažu, nalazi grob hajduka Mijata Tomića. Predaje i pjesme
kazuju zatim da je mali Marijan uspio osvetiti Mijata ubivši “Arapina” u
duvanjskoj župi u mjestu Jankovac.

Mnoge pjesme u narodu su opisane o ajduku Mijatu Tomiću. Mijat
Tomić bio je iz Duvna iz sela Kongore, a otac mu je bio Tomić Ivan. Ivan
je imo na Duvanjskom polju kosnicu livadu. Livadu mu je pod turskim
zulumom oteo Suzica kadija i naredio je Suzica kadija seljacima iz sela
Kongore i drugih okolnih sela da kose livadu, a da pred njima kosi Mijat
Tomić. Mijat nije htio nositi kose. Bio je mladić od dvadeset godina.
Nosio je na sebi bijele gaće i bijelu košulju, a za pasom malu pušku. Kad
je došo, vidio je da livadu kosi trideset kosaca, a uz njih je bio Murat,
subaša Suzice kadije. Čim je ugledo Mijata, odmah ga je mislio prisić,
jer ne nosi kosu na ramenu.
Mijat je prid njega došo i reko mu: ‘Šta to radiš, Murate subaša,
zašto kosiš moju livadu? Livada je moja babovina, moja djedovina, pa i
čukundjedovina, a ti mi je danas oduzimlješ.’

A Murat mu ništa ne odgovori, nego poteže sablju od pojasa, hitro
manu i rukom i sabljom da prisiče Mijata Tomića, ali je Mijat, mlado
momče, hitar na nogama pa od sablje Mijat odskočio. Poleće mu ruka do
silaja, puče šarak ko nebesko vrime i u prsa pogodi murata. Na pleće mu
pendže napravilo. Pade Murat na glavu u travu, to ugleda tridesetak
kosaca iz ruku im ispadoše kose, iz očiju suze udariše:
‘Šta uradi Tomiću Mijate, žalosna ti majka dovijeka, svi ćemo
glave pogubiti.
’‘Čujte me trideset kosaca povratka vam kući nema ni kućištu. Koji
ne će u Vran u planinu da tražimo pravo od Turaka, onda ćemo Turke
suditi i naučiti kako će se s nama ponašati. A ko od vas u planinu ne će,
kuća mu se kućetinom zvala, a u njoj mu pasja braća stala, prid kućom
mu stado ne blejalo, a u kući čedo ne plakalo. Što mu se u kući rađalo
sve manito bilo, sin mu sina na mejdan pozivao, jedan drugom odsijecali
glave. Od mene vam takav ultimatum.’
Te Mijat u Vran okrenu u planinu. To je bilo prvo društvo
Mijatovo. Prvi bijaše Leventa Marijan, od rođene mu sestre sin. Svakom
Mijat novo ime daje, tako Mijat stvara četu i družinu. Zatvori Turcima
klance te napravi počivališta i odmarališta pokraj puta da se mogu ljudi
odmarati i popušiti lulu duvana. Tute prostri divan kabanice, ko prolazi
mora ostaviti žute madžarije. Takav ultimatum Mijat Turčinu stavi.
Ne bi Turci darivali kabanice da nije ajduk za jelom il’ za bukvom
il’ za studenom stinom kamenitom. Budno prate kud prolaze trgovci i
Turci i provode pljačku i zakone. Dvadeset godina je ajdukovo po
planinama dok nije izdaja došla, dok ga nije izdo kum Bobovac Ilija.
Ubio ga Klišanin Arap iz puške ispod krova kad je sjedio pred kulom
Bobovac Ilije, kad je nazdravljo. Ne bi nikad Mijat pogino da sam sebe
nije odo. Kad mu je kuma krvav rubac pokazala da je izdaja, on je reko:
‘Ne boj se kumo ne more me sablja presicat nit puška probijat jer
je na meni sedam pancira, samo me može probit zrno kositra.’
To je čuo Klišanin Arap i odma otkinuo pucu sa prsiju (zrno
kositra) i pripunio pušku. Kad je Mijat nazdravio Bobovcu Iliji i počeo
piti iz čaše vino, ukazala mu se tad jabučica pod vratom, gdje se kopčaju
panciri i tu ga je arap iz puške pogodio. I opet je uspio reći:
‘Jezus Marija, drži me, Marijane, i biži, osveti me, drago dite
moje.’
Tako bi pobjego Marijan sa Mijatom da nije prijekim putem
doletio Klišanin Arap i tu opalio iz puške i prisiko Marijanu nogu u koljenu. Tada su Turci odnijeli Levantu u Sarajevo i tu mu se gubi svaki
trag, a Mijatov grob se tu nalazi i za njega se zna i dan današnji


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: