Objavio: danijela88 | Veljača 5, 2011

Priče o glupim seljanima

‘Priče o glupim seljanima:
– Glupi seljani našli medvjeda u jami i medvjed otkine glavu Juriši. Kasnije se pitaju da li je Juriša uopće imao glavu, što im potvrdi Jurišina žena Manda riječima: „Lani o Božiću je iz nje piva, a ima li je ne znam!“
– Glupi seljani sipali brašno u čatrnju, da vare puru. Mate upao u čatrnju, a ostali poskaču za njim bojeći se da će on sam sve pojesti.
– Glupi seljani ugledali zmiju, pa, pošto se sjajila, zaključe da je to neka svetinja, te je počnu ljubiti. Ona ih izujeda
– ‘Ostalo na sikter kao bovsko dite’ je uzrečica u vezi s ovom pričom:
Rodila jedna dite, pa se tila kumit s jednim Matom, on reko da ne zna kako se to radi, a ona mu kazala da on samo govori za pratrom i dobro će bit. Došli u crkvu, pratar čita a kum drži dite. Pita pratar: Kako će se zvati dite? A Mate odgovori: Kako će se zvati dite?. I sve tako dok pratru nije dosadilo pa reko: „Sikter“. Mate se sa ditetom vrati pa ispriča ženi: „Gonjali smo se, gonjali, pa najposli ostalo na sikter; mislim da mu je Sikter ime.'(Vlajko Palavestra, članak: Narodne pripovijetke i predanja u okolini Lištice, u: Glasnik zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NIP Oslobođenje, Sarajevo 1970. 342., 348.str.)

Oglasi
Objavio: danijela88 | Veljača 5, 2011

Nastanak imena Hercegovina

O postanku imena Hercegovina poznata je teorija kako je dobila ime nakon što se Stjepan Kosača proglasio hercegom.
No, kako navodi Risto Milićević u svojoj knjizi ‘Hercegovačka prezimena’ , u Hercegovini se održala jedna stara turska priča koja nema nikakve veze sa hercegom Stjepanom.
Ovu priču je ispričao jedan starac, muhamedanac iz Hercegovine, još u polovini 19. Stoljeća, a tadašnji kroničar zabilježio.
„Čim je Bosna i Hercegovina, Bog ti pomogao, bila fet učinjena od Turčina, odmah nizami (vojnici) stanu iskati izum (dopust) da odu malo u svoj vijalet na selamluk (viđenje) i na tevdih (ladanje), biva da malo promijene hariju (zrak) jer nikako nijesu mogli obikavati našu vrućinu i žegu. Mnogi od njih, koji nijesu bili više godina kod kuće, dobiju teskeru (putnicu) da mogu ići. Kad su došli tamo u svoju domovinu, već odakle je koji bio, stanu ih zapitkivati njihove emšerije (poznanici) i jarani o svemu i svačemu, i kakva je ta gjaurska zemlja i kakvi su kauri. Oni im počnu svašta pričati, a od Hercegovine im još reknu nabaška (posebice) kao da su se svi sto godina zdogovarali i ovo: „Para yok, herseng čok“, što je biva, efendum, po naški, „Para nema, a kamenja bukader (i odviše).
O tome začuje polagano i sultan u Stambolu pa sabere na divan (vijeće) sve svoje mušire, valije i vezire (razni dostojanstvenici u Otomanskom carstvu) te ih zapita kako će novo ime nadjeti toj gragjanskoj zemlji uza ind gjaurima jer mu je dosta askera (vojnika) pozobala, dok ju je zauzeo. Na to se digne jedan stari paša, koji je bio u Hercegovini, kako je baskin (zgodno) pa onoj nizamskoj ‘herseng’ – ‘puno kamenja’ nadjenuti ime i cijeloj zemlji, jer ima i onako plaho puno kamenja. Sultan i vas divan na to kail i razi bude (privoli), te po askerskoj riječi ‘herseng’ prozva zemlju Hercegovinom.“ (Risto Milićević, Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005.str.36-37)

Objavio: danijela88 | Rujan 18, 2010

HKD Vrila

http://www.facebook.com/photo_search.php?oid=288420101165&view=user#!/group.php?gid=288420101165&v=wall

Objavio: danijela88 | Rujan 11, 2010

Usmene predaje Širokoga Brijega i okolice

(sljedeći dijelovi su napisani izvornim dijalektom Širokoga Brijega i okolice)

U starim knjigan zapisano je da s vrimena na vrime moraju doć gladne godine „kad je zemlja gvozdena a nebo mideno“. To je kad dođe vrime i ništa ne valja. Priča se da će doć vrime i neće zemlja ploda davat i da će bit svit u tri dila: jean će se uništit od vojske, jean od gladi a jean će ostat. I ko ostane bit će mu lipo i široko.

Dok se sv. Petar molio bogu naišo đavo i reko da će on izmislit nešto što će narodu biti milije od molitve pa izmisli duvan.

Pod onom, pod onom gorom zelenom
I onom, i onom visom planinom
Procvala, procvala grana ljiljana
Malko se, malko se selo vidilo
U selu, u selu kolo igralo
U kolu, u kolu moja divojka
Po čem je, po čem je bolan poznaješ
U struku, u struku tanka, visoka
U licu, u licu bila rumena
Ona je, ona je najlipša u kolu
Po tom je, po tom je bolan poznajem

Marija, Marija bole boluje
Majka joj, majka joj ruvo prilaže
Što mi ga, što mi ga bona prilažeš
Ivan je Ivan je majko nesritan
Devet se devet se puta ženio
Ja sam mu, ja sam mu deseta


Grkuš je vrilo kraj Zvonigrada. Tu postoje alke u kamenu. U Gornjem Pologu, kod Bošnjakovi’ kuća ima bunara i oni su zatvoreni. I kad bi se oni otvorili sve bi u Dobriču i Pologu poplavili.

Za vrime Turaka sav naš narod bižo je brdu i tako su naši stari živili na Resnicam i Bilima. A kad bi se slavila misa ondan bi se krili na velikim Bilim u jednoj vrtlači koja je bilo duboka tako da i nemogu vidit Turci ni s jednog brda i tako se nastavilo do dan danas. I tu se sad misa drži. A nije to ko prija. Prija bi se posli mise nosila užina, ilo bi se i pilo a najveća čast bi bila cicvara što bi žene pravile od mladog masnog sira. A posli užine bi se igralo i pivalo. Muškadija bi bacali kamena s ramena i tu bi se momci i cure zamirali pa bi išli šetat. I koji bi momak prošeto više cura toji bi bijo najbolji.

Moj did se rodijo na Resnicam di se pričalo da ima vila. Govorili bi oni što su imali konje da bi jim vile splićale konjima grivu i rep. Oni ujutra raspletu a one opet priko noći spletu. I kad se moj did rodijo mater bi ga pripovijala na desnu stranu a ujutra bi bijo pripovijen na livu ondan su govorili kako su to vile pripovijale. Didu je bilo ime Ivan a zvali ga Vilenjak


Jednon moj komšija čuva ovce u Ljutinam. A mali je ima oko petaejes godina. I pivkoljio on polako kad odjenom pridanj iziđe divojka lipša da nemere bit. Nije mu ništa rekla samo ga gledala i smijkoljila mu se. On je vidijo da ima jednu magareću nogu, pripa se, poćero ovce i pobigo kući. Kad je kazo materi i babi šta je bilo ondan mu je baba rekla da je to bila vila.

Nekad davno nediljon neki Mate rodom gore iz Grabove Drage lovio za vrime mise kad se dizalo tilo i krv Isusova. I njemu je naletijo zec i on opali iz puške i ubijo ga je. Ondan je pratar s oltara reko ‘ dabogda lovio i na onom svitu’. Mate donijo zeca kući ženi da ga kuva, žena kuvala cili dan i nije ga mogla skuvat. Rekla mu je da joj je donijo đavla u kuću. Mate je ima i troje ćukenja. I Mate nije nikad više išo u lov za svog života. A kad je umro viđali su njegov duh sa puškon i njegovi troje ćukenja. Govorili su da je to ‘bili lovac’ i da su ga viđali sve dok crkvena zvona nisu počela zvonit.

Sveti Pero gredon gredi
U raj gledi
Za njim majka gredijaše
Sve se suzam oblivaše
Primi Pero u raj mene
Okrene se sveti Pero
Vako majci govoraše
Ti si majko tkalja bila
Tuđe krajke ostavljala
Suši misto izgubila
Opet majka gredijaše
Svoga Peru dozivaše
Primi Pero u raj mene
Pero opet majci reče
Ti si majko švelja bila
Tuđe konce ostavljala
Duši misto izgubila
Nikad Boga ti molila nisi
Nit si išla svetoj misi
Sažali se sveti Pero
Spusti tanku dlaku
Da ne bude majka u paklu
Uvati se puno duše
Veli majka treni Pero puno i je
Trene Pero puče tanka dlaka
Ode majka u dno pakla

U nas ima jedno vrilo a zove se Orovnik. A i meni su kazivali da je nastalo nekad davno. Išla žena s malin diteton iz Mostara u Rakitno i ka je bila u Gornjem gracu sila je pod jean orašak da se malo odmori. Bila je i gladna i žedna i ona i dite. Ondan je ona molila Boga, vako rekla ‘o Gospe moja da mi je samo kap vode da bar ditetu dam traži o mene šta god oš’ i ondan je od umora zaspala a kad se probudila kraj nje je voda izvirala. Iz zafalnosti dragoj Gospi ona je tu napravila Gospin kip i otadan se tu svake godine misa održava. Prija bi bila misa na Veliku Gospu a sad je nediljon posli Velike Gospe zbog mise na Brigu. Tude je najstarije Marijansko svetište u Hercegovini. Tu su ljudi ogradili vrilo, napravili pet rora iz koji uvik voda izlazi. I nikad nije prisušilo ni ljeti ni zimi.

Jednon sašo Gospod Isus s nebesa i odo zemljon. Naišo kod neki kopača i orača i videć kako se muče pokaže jim kako će to lakše uradit, i oni tako počeše radit. Ondan je dalje odo i došo u neku kuću di je žena misila kruv, videć kako se i ona muči pokaže joj kako da to lakše uradi. Ona tako i uradi. Nakon nekog vrimena sađe opet Gospod Isus s nebesa i dođe kod oni istih kopača i orača. Nisu ga poznali. Videć kako rade na način koji jim je on reko upita ih odaklen znaju za taj način i oni mu rekoše da jim je to pokazo neki čovik i otadan tako rade. Ondan ode kod one iste žene što joj je pokazo kako će misit kruv i upita je odaklen zna tako misit kruv a ona mu reče da je sama naučila. I otadan sve što žena radi po kući ne vidi se a šta muško uradi vidi se.

Iznad sela ima jedno brdo. Zove se Avlije. Na ton brdu imaju dvi gomile kamenica. Prija su stari pričali da bi se tu kamenovale cure koje bi bile grišne, ostajale trudne. I ako ji momak nebi tijo oženit ka ostanu trudne ondan bi braća, ćaća i rođaci ji tu dovodili i kamenovali. To se tako dešavalo sve dok jedna cura iz Dobriča nije zatrudnila i doveli je tu na te gomile da je kamenuju ka u to su ti naišla dvojica prosjaka pa ji pitali šta se dešava. Oni su jim rekli da je triba kamenovat jer je zgrišila i ostana trudna a neudata. Ondan jim je jean prosjak reko ‘ ko nema grija nek prvi baci kamen na nju’. I niko se nije usudijo bacit. Prosjak je reko curi da iđe kući i rodi sina i da ga goji da bude dobar i pošten čovik. Tad su otkrili da je to bijo Isus i sveti Petar. I otad se prikinilo kamenovanje cura, a one gomile su ostale i danas na tom mistu.

U nas u selu imaju neki stećci kako su kazivali stari, a njima njijovi stari i nezna se iz kojeg su vika. Tu bi se kopali glavari. I pričalo se da je ispod jednog stećka zakopan neki glavar s puno zlata. I bila je zakletva ako ga iko bude iskopavat da nesmi progovorit ni riči, ako progovori stignit će ga prokletstvo. Sedmerica braće za to su saznali i pođu kopat. Ka su skoro iskopali naiđe neka vojska, i prođe nisu jim ništa rekli. Ka do malo naiđe neki šepavi vojnik i pita jel tuda prošla vojska. Jean se prvari pa rekne da je. Ovi upita more li ji stić, a ovi mu reče da nemere. Ondan jim vojnik reče ‘ ni ja stignit vojsku ni vi iskopat zlato’. U ton iz rupe zaspe pisak i vruća voda i oni pobignu kući. Za kratko vrime od nji seam samo je jean osto živ, svi pomrli.


U selo ima jedno brdu koje se zove Krstine. Prija su pričali stari da je tu nekad bila mala crkvica, neznan ni ja kad. I ka je bijo potres ondan je zatrpo tu crkvicu tako da je ostalo brdo samo onoliko koliko je bila crkva a okolo su sve drage. Ondan su ljudi probali otkopat ali nisu mogli. Uvik bi ji nešto potralo. Zadnji put kad su pokušali otkopat iskočijo prid nji bili ćuko i oćero ji. I nije više niko probo otkopavat. I dan danas se vidi di su probali kopat, ostala je jedna rupa. Nikad niko nije sazno što se nije dala otkopat ta crkvica.

Prija ka je Isus odo zemljon pritvorio se u prosjaka i pošo prosit. Svratijo u jednu bogatu kuću i pito imaju li kruva da mu dadnu jer je ogladnijo. Žena ga oćerala i rekla da ne prima prosjake. Ondan je Isus otišo u neku siromašnu kuću di je žena stavila kravlju balegu ispod sača da ispeče dici jer nisu imali brašna da zamisi kruv. Isus je upito ima li išta za ist jer je ogladnijo. Ondan mu je ona rekla da pričeka i da šta dadne svojoj dici dat će i njem. Ali žena nikako da podigne sač, bilo je stid. Ondan je Isus upito što ne podigne sač. Ona mu je rekla da nemere od sramote jer peče kravlju balegu. Ondan joj Isus rekne da podigne sač. Ka je ona podigla sač tamo je bio veliki kruv i ondan su se svi naili. Otad je ta obitelj bila bogata i blagoslovljena. A oni bogati su osiromašili i nisu imali Božjeg blagoslova.

Na Bilim ima jedan grob di je za vrime Turaka ubijena jedna cura. Zvala se Luca Rotim, rodon iz Gornjeg Graca. I tude je ona čuvala ovce a vazda bi nailazijo jedan Turčin i pokušavo je napastovat i tio je da bude njegova. Ali ona je bila kršćanka i nije tila za nj poć. A njemu to nije bilo drago i jedan dan kad je ona bila sama kod ovaca došo je, napo je i izmasakriro da se nije mogla pripoznat. Iščupo joj je srce i criva. I sad je njen grob na misištu na Bilima.


(Sljedeći dijelovi su preuzeti iz knjige prof.dr.sc.Marka Dragića)

Isteče sjajan Mjeseče,
za njim je zvijezda Danica.
Mjesecu zvijezda govori:
“Polako, ja sam mjeseče!
I ja ću s tobom za polje,
i ja ću hvatati volove,
i ja ću orat dolove.
I ja ću sijat konoplje,
i ja ću plesat tenefe,
i ja ću vezat djevere.
Ko ono leže kod kola,
ka ono junci kod tora?
Što oni ne će u kolo?
Danas je slavni Jurjevdan,
a oni leže cio dan.”

U ponoćno jedno doba,
Dušan car se riješi groba.
Te naloži ko i prije,
promijenilo se ništa nije.
Pa dozivlje sebi vilu,
posestrimu nekad milu:
«Kaži der mi, što je moje,
što od carstva propalo je?»
Razumi ga posestrima,
za desnu ga ruku prima
i obiđe grob sa njime,
pa mu veli posestrime:
«Obiđosmo carstvo tvoje,
sve ostalo, propalo je.»
Zapanji se care Dušane,
od žalosti u grob pane.
Nit ga želja više sjeti,
da bi htio oživjeti.

Objavio: danijela88 | Rujan 11, 2010

Povijest Širokoga Brijega

(hr.wikipedia.org)

Pretpovijesno, rimsko i srednjovjekovno doba ostavilo je u okolici današnjega grada svjedočanstva brojnih kamenih zdanja: velika pretpovijesna gomila, na uzvišenju Cigansko brdo iznad Oklaja; srednjovjekovna utvrda, u Borku, nedaleko od vrela Lištice; gomile iznad Soldinih kuća, kraj ceste Oklaji-Dobrkovići; gomile na širem području zvanom Radešice; Markanovića gradina nad desnom obalom rijeke Lištice; gradina na istaknutom vrhu brijega Cigansko brdo; Ćavarova gradina na kamenoj litici uz rijeku Lišticu; velika gomila na Ćavarovu brdu, zvana Krstine (danas mjestu zvanom Bunker); gomile na brijegu zvanom Stražnica u blizini Šuškovih kuća; gomile na rubu Mokarskog polja, istočno prema Turčinovićima; pretpovijesna gradina, rimska i ranosrednjovjekovna utvrda u Mokrom (srednjovjekovni grad Mokriskik, Mokarski grad). Tu su i srednjovjekovni nadgrobni spomenici (Stećak|stećci]]): Barevište, Jelinak i Polugrina u Mokrom, Sajmište kraj rijeke Lištice te stećci u groblju na Trnu. Starokršćansko doba ostavilo je u Mokrom svjedočanstvo svoga kršćanstva: temelji bazilike s krstionicom (5. ili 6. stoljeće).

Prapovijesna gradina, rimska i ranosrednjovjekovna utvrda. Smještena je poviše Matijevića kuća, na brdu nad poljem, tako da zauzima istaknut vršak brda i dio platoa prema Čerigaju. S tri strane pristup je zaštićen prirodnim strminama, a s četvrte strane debelim zidom. Prostor je to veličine 180×60 m. Na najvišoj točki nalaze se ostatci bastiona, danas vidljivi u obliku velike kamene gomile, a u njezinu podnožju nalaze se dijelovi građevina zidanih obrađenim kamenom, bez žbuke. Na gornjem dijelu platoa zapaženi su ostatci pravokutne građevine i okrugle cisterne, rađenih u kamenu, s malterom. Površinski nalazi su brojni. Utvrda je sagrađena u ilirsko doba, a u kasnoantičko vrijeme na njoj je podignut refugij ili pribježište. Spominje je bizantski car Konstantin Porfirogenet (912.-959.) u svom djelu O upravljanju carstvom. Utvrda je služila za zaštitu puta koji je vodio od Brotnja iza Trtala do Privalja i Kočerinskog polja, te zaštitu naselja ispod utvrde, u kojem je otkriven temelj crkve iz petoga stoljeća.

Bazilika u Mokrom rušena je i podizana te je i u srednjem vijeku služila svrsi. U njezinoj je blizini nekropola sa stećcima, a ima ih i drugdje. Oni brojnošću i veličinom navode na zaključak da je ovaj kraj od 12. do 15. stoljeća bio gusto naseljen i bogat. Iz tog vremena u selu Kočerinu sačuvao se najduži natpis na stećcima pisan bosančicom ili hrvatskom ćirilicom, poznat pod imenom Kočerinska ploča. Obilježavala je grob velikaša Vignja Miloševića, koji je preminuo 1404. godine. U Borku, nedaleko od izvora rijeke Lištice, sačuvani su ostaci manjeg srednjevjekovnog grada-utvrde.

Omanje srednjovjekovno utvrđenje smješteno je na jednoj kamenoj kosi i izvanredno lijepu prirodnom ambijentu blizu nekoliko izvora koji zajedno čine rječicu Lišticu. Ime samoga grada još je nepoznato, ali okolno stanovništvo lokalitet naziva Gradina, a ponekad i Borak, kako se zove i jedan od izvora koji sačinjavaju rječicu Lišticu. Oblik srednjovjekovne utvrde (nepravilan četverokut) prilagođen je konfiguraciji terena. Uz obje uže strane grada prizidane su četvrtaste kule, a jugoistočni zid naknadno je pojačan visokim podzidama i jednim jakim kontraforom. Debljina gradskih zidova ide od 1 do 1,5 m, a visine 1 do 6 m. Od brdskog masiva grad štiti jedan veći i jedan manji usjek. Unutar utvrde nalazi se cisterna. Pokretne nalaze uglavnom sačinjava keramika, željezni predmeti (strjelice, čavli i dr.) i kamene kugle. Ta je utvrda štitila raskrižje putova Mostar – Duvno i Hercegovina – planina. Turci su je osvojili 1477. Dr. Dominik Mandić i neki drugi povjesničari misle da je gradina u Borku ostatak utvrde Nebojša ili srednjovjekovni Kruškovac, [39] glavni grad srednjovjekovne župe Večerić. Sustavno arheološko iskapanje na srednjovjekovnom gradu izvođeno je u dva navrata: prvo u 1975., a drugo u 1976. godini.

U podnožju srednjovjekovnoga grada, između golih stijena i klisura, rijeka Lištica prolazi kroz uski tjesnac. S istočne strane toga tjesnaca diže se brijeg zvan Ćavarovo brdo, a brijeg na desnoj strani rijeke zove se Cigansko brdo.

Podno ovih brda, na mjestu zvanom Sajmište, nalazi se staro groblje sa stećcima. Područje oko Sajmišta (u kasnom srednjem vijeku raskrižje planinskih putova), osim sakralnoga značaja, imalo je veliku gospodarsku ulogu. U ono doba, to je mjesto gdje se održavao sajam, gdje se trgovalo.

Padom pod Turke sredinom druge polovice 15. stoljeća, pučanstvo se razbježalo i prorijedilo. Prvi turski popisi u Hercegovini (god. 1468./69., potom 1475.-75. i 1519.) pokazuju da se pučanstvo zadržalo samo u brdskim selima. Od pada pod Turke pa do sredine 19. stoljeća Hercegovina je bila gotovo posve odsječena od društvenih, kulturnih i političkih zbivanja u drugim europskim zemljama. Kao jedini vođe s preostalim narodom bili su franjevci. Kršćani su bili obespravljeni, a crkve i samostane, koji su preostali nakon rušenja u osvajačkim pohodima, Turci porušili su 1563. Otada pa do sredine 19. stoljeća zapadno od Neretve nije bilo niti jedne crkve ni samostana.

Novija povijest širokobriješkog kraja i katoličke Hercegovine usko je vezana uz gradnju samostana na Širokom Brijegu 1846. i njegovog djelovanja, čime je počeo duhovni, civilizacijski i kulturni preporod. Gradić je počeo nastajati početkom 20. stoljeća oko vodenice Ćemer (turski: ćemer = svod), pa se s početka istim imenom zvalo i samo mjesto. Nakon cestovnog povezivanja s Mostarom 1900., neki bivši fratarski dijaci (dijak=đak, učenik; ovdje u značenju: sluga, pomoćnik) i poduzetni ljudi iz obližnjih sela podizali su dućane i gostionice te je nastajao gradić koji se po rijeci Lištici (izvedenica od imena Lise) prozvao Lišticom. Ipak, otkako je postao administrativnim središtem pa sve do 28. travnja 1952. službeni naziv općine i kotara bio je Široki Brijeg.

I sam grad i njegove najstarije ustanove vuku korijene iz samostanskih ustanova i djelovanja. Osim kasnije čuvene klasične gimnazije (kojoj je prethodila kućna škola za franjevačke pripravnike u selu Čerigaj od 1844. do 1848.), samostan je u 19. i 20. stoljeću osnovao i vodio: pučku školu (1867.), ljekarnu, dućane (trgovinice i kavanu), vodenicu (1868.), stolarsku radionicu, sagradio je: kameni most na Ugrovači (1868.), gimnazijsku zgradu (1924.-31.), đački dom (1929.-32.), hidroelektranu (1936.) [15], osnovao je muzej s arheološkom, numizmatičkom, etnografskom, geološko-biološkom i drugim zbirkama. Ustanovljeni su i puhački i tamburaški orkestri, više samostalnih knjižnica, pokrenuti su tečajevi za opismenjavanje, posredovala su se osnovna znanja o povrtlarstvu i voćarstvu. Samostan je, k tome, osnovao i prvu banku, a državne je vlasti podsticao na osnivanje pošte, gradnju kanala za navodnjavanje te na osnivanje stanice za otkup i djelomičnu preradu duhana, i u svim je spomenutim pothvatima sudjelovao ili je bio glavnim nositeljem. Kao vanjski znak i kruna svih tih silnih nastojanja i uspjeha može se uzeti kamena romanička bazilika s dva zvonika, kojoj su temelji postavljeni 1905., a pokrivena je 1911. Austro-ugarske vlasti (1878.-1918.) nisu bile naklone franjevcima u Bosni i Hercegovini. Kraljevina Jugoslavija još manje. Ipak su oni i na Širokom Brijegu i drugdje uspješno ostvarivali sredinom 19. stoljeća zacrtane programe.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pored Ustaša su i gradu bile smještene i talijanske postrojbe. Talijani su u tom razdoblju sagradili 4 utvrde na brdima sa pogledom na grad.
Mitraljesko gnijezdo u talijanskoj utvrdi na Ćavarovom brdu sa pogledom na grad

Partizani su 7. veljače 1945. osvojili Široki Brijeg i u njemu su, jer su ga htjeli uništiti kao duhovno i kulturno žarište hercegovačkih Hrvata, počinili strašne zločine. Oko 11 sati ujutro 7. veljače 1945. godine partizani su ušli u samostan na Širokom Brijegu. Tamo su našli 12 fratara, nekoliko đaka i narod koji se skrio u crkvi, misleći da je tamo sigurnije. Fratre su, jednog po jednog, odvodili u protuzrakoplovno sklonište i tamo ih ubijali. Najviše samokrijesom u zatiljak. Potom su zapaljeni. Njihova imena su: 1. Fra Marko Barbarić 2. Fra Stanko Kraljević 3. Fra Ivo Slišković 4. Fra Krsto Kraljević 5. Fra Arhanđeo Nuić 6. Fra Dobroslav Šimović 7. Fra Tadija Kožul 8. Fra Borislav Pandžić 9. Fra Žarko Leventić 10. Fra Viktor Kosir 11. Fra Stjepan Majić 12. Fra Ljudevit Radoš Devet fratara, 30 đaka i nešto naroda se u zoru 6. veljače, kada je započeo topnički napad na samostan i crkvu, su se sklonili u fratarsku mlinicu. Kada je prestala pucnjava 8. veljače, fratri su se vratili u Samostan. Potom su pronađeni, odvedeni i ubijeni, najviše u okolici Zagvozda

Njihova imena su: 1. Fra Bonifacije Majić 2. Fra Fabijan Kordić 3. Fra Radoslav Vukšić 4. Fra Fabijan Paponja 5. Fra Andrija Jelčić 6. Fra Leonard Rupčić 7. Fra Melhior Prlić 8. Fra Miljenko Ivanković 9. Fra Mariofil Sivrić. Tih dana su ubili i više desetina nenaoružanih žitelja, a sljedećih mjeseci, i godina, na stotine nedužnih ljudi, tako da je ubijen svako deseti Širokobriježanin. U povodu smrti franjevaca svake godine 7. veljače se obilježava njihova smrt sa popratnom misom zadušnicom.

Turizam je grana gospodarstva koja bilježi stalni rast na globalnoj razini, pri čemu mnoge zemlje u tome prepoznaju mogućnost za jačanje cjelovitog gospodarstva. Područje cijele Hercegovine pa tako i Široki Brijeg imaju u tom pogledu velike i do sada vrlo malo iskorištene mogućnosti.

Suvremeni turizam se bazira na raznoraznim novim izazovima, ali i težnji ka zdravom načinu života, odnosno aktivnom odmoru. Traži se puno kretanja (rekreacije) u prirodnom i ekološki čistom okruženju, čist zrak, zdrava prehrana temeljena na ekološki prihvatljivom načinu proizvodnje hrane, i sve to smješteno u autohtonom ruralnom ambijentu. Upravo uže i šire područje Širokog Brijega ima takva obilježja.

Uz navedeno treba pridodati i nemali broj kulturno-povijesnih znamenitosti, arheoloških nalazišta i spomenika (predhistorijske gomile, ostaci antičkog grada Mokriskika, ruševine srednjovjekovnog grada u Borku, brojni stećci, najstarija do sada poznata crkvena građevina u ovom kraju – vjerojatno i u cijeloj BiH- podignuta u V. ili VI. stoljeću u Mokrom, utvrđeni grad koji car Konsatantin spominje pod imenom Mokriskik) koji svjedoče o ranom naseljavanju ovog kraja i kontinuiranom življenju na ovim prostorima još od antičkih vremena.

Danas na području širokobriješkog kraja djeluje Likovna akademija (u sklopu mostarskog sveučilišta), Franjevačka galerija sa bogatom riznicom, nekoliko kulturno-umjetničkih društava, Amatersko kazalište “Didak”, Srednja glazbena škola, te brojna amaterska kulturno-umjetnička društva.

Objavio: danijela88 | Rujan 7, 2010

Usmene predaje Mostara i okolice

prof.dr.sc.Marko Dragić

KOSIO SAM SIJENO
Kosio sam sijeno,
dolje kod Bregave.
Putem prolazile,
Bregavke garave.
Bregava mi šumi,
tiho progovara:
“Eno dolje draga,
u ladu zaspala.”
Bacio sam kosu,
nek se suši trava,
poljubit ću dragu,
što u ladu spava.

(Vrapčići kod Mostara)

Najčešći su akteri u hrvatskim baladama Ivo i Anica (Ane, Anuša),
Ivo i Mara (Mare, Maruša, Marija). Raznovrstan je tematski svijet
balada. Neke od njih pjevaju o: povijesnim osobama i događajima;
nasilnim prelascima na islam; o moriji (kugi) koja je pomorila Mostar;
bratovim sirotama; smrtnom madežu, itd. Završetak je balada tragičan.

ŠTO GLEDAŠ NE OSTAVLJAJ

Leti vila priko Varadina,
Pa dozivlje Sarajke djevojke:
“Malo rad’te, puno ašikujte!
U Stambol je kuga udarila,
Sve pomori i staro i mlado,
A rastavlja i milo i drago;
I sinoć je dvoje rastavila,
Rastavila jedinka od majke.
Ne da majka u groblje kopati,
Već u bašču pod žutu naranču.
Rano rani jedinkova majka,
Ona iđe u zelenu bašču,
U đulbašču pod žutu naranču,
Ona zove svog jedinog sinka:
“Je li tebi crna zemlja teška?
Je li tebi tvrdo bez dušeka?
Je li tebi nisko bez jastuka?
Je li tebi zima bez jorgana?”
Iz groblja joj nešto odgovara:
“Nije meni crna zemlja teška,
Nit je meni tvrdo bez dušeka,
Nit je meni nisko bez jastuka,
Nit je meni zima bez jorgana,
Već pozdravi sve moje jarane:
Što gledaju, nek ne ostavljaju,
Jer su teške djevojačke kletve,
Kad uzdahnu, do Boga se čuje.”

(Mostar)

ZLATNA LAĐA

Tako su bili čovjek i žena jako siromašni, i nijesu nigdje ništa imali
osim jednog djeteta. Jedamput reče čovjek ženi:
– Ženo, evo nam sad ide krsno ime, a mi nemamo nigdje ništa.
Kakoćemo ga proslaviti?
A žena mu reče:
– E moj čovječe, što ću ti ja, kad ni ja ne znam kako?
Potom čovjek zakalal, pa iziđe nekuda van, i idući putem pomisli u
sebi:Bože moj, da sad imam ikome ono dijete prodati, ja bi ga
prodao,pa bih poslužio svoje krsno ime.
On nije nego tako pomislio, al pred njega iziđe star čovjek, pa ga
pita:
Šta si ti sad divanio!?
Nijesam ništa, – odgovori on.
Ma jesi nešto, – reče starac, dalje.
Ali nijesam, – reče opet ovaj. A kad ga starac i po treći put
upita,reče on:
Ma rekao sam, da imam ikome dijete prodati, da bih ga prodao,
pabih služio krsno ime.
A starac mu reče:
Pa daj ga meni, ja ću ga kupiti. Samo šta išteš za njega?
A šta ćeš mi dati?
Dat ću ti forinti, – reče starac. On pristane, a starac još reče:
Za taj ćeš forint sve kupiti i platiti što ti god treba, a on će ti vavijek
udžepu biti.
Potom on njemu dade forint, pa uprti dijete i odnese. Čovjek otide, pa
kupi sve, što mu je trebalo, pa skupi goste i proslavi krsno ime onako, kako je
trebalo. Starac odnese dijete, pa udari preko careva dvora; a taj car nije
imao muška djeteta, nego samo jedno žensko. Kad je starac nosio dijete
ispod careva dvora, vide ga car, pa ga upita:
Šta ti to nosiš stari?
Evo nosim dijete, – odgovori starac.
Pa bi li ti to prodao? – pita car dalje.
Bih, – reče starac.
Pa šta išteš za njega? – pita car opet, a starac mu reče:
Dat ćeš mi forint, što sam i ja dao. Car reče:
Daj ga amo. – I on donese dijete i preda ga caru, a car mu
dadeplatu, te starac otide. Kad je starac otišao, reče car carici:
Kako ćemo mi sad nadjesti ime onome našem sinu?
E, ja ne znam, kako bi bilo najbolje. – Car reče:
Hajde da mu damo ime Dragan. – A carica reče:
Pa slobodno, neka bude.
I tako ostane Dragan. Kad je Dragan već bio narastao, reče car
carici:
– Znaš ti, što je moja volja? Mi ćemo lijepo dati našu kćer
zaDragana, pa će nam sve naše dobro ostati skupa.
A carica reče:
– Bome je to i moja volja, – njih su se dvoje još od prije zavoljeli. Ali, kad je careva kći do udaje dorasla, zaprosi je drugoga cara sin;
ali ovaj car reče, da je ne da. Kad onaj to čuje, javi mu:
E pa dobro, a ti ćeš sa mnom ratovati.Kad to čuju carevi ministri, reknu
caru:
Mora vijeće suditi, pa komu dosude, onome neka bude.
Car pristane, i tako se skupe ministri, pa sjednu suditi. Kad sudili
ovamo, sudili onamo, bome dosude, da njih dva idu u trgovinu, pa koji
više istrži za tri godine, neka onome bude. Kad oni tako dosude, dade onaj
car svome sinu šestora kola novaca i pošalje ga u svijet, a ovaj dozove svoga
Dragana, pa mu reče:
– Vidiš, moj sine, sad se uprav na silu rastati moramo. Onaj
jedognao šestora kola novaca, a tebi evo sedmora, pa hajde i ti, patrži, i
gledaj, da više od njega istržiš.
Onda Dragan otide k djevojci, pa joj reče:
Ja sad moram otići, i bogzna hoćemo li se igda vidjeti.A ona reče:
Evo ti moga prstena s ruke, pa ako se igda vidimo, bar ću te
poprstenu poznati.
Kad Dragan pođe, reče mu car:
– Evo ti sedam kola blaga, pa hajde, te samo pogađaj i kapariši,
paako ti pofali novaca, piši mi, poslat ću ti koliko budeš trebao.
A on mu reče:
– Na ne ću toliko novaca, nego ti meni daj samo onaj forint za koji
sime kupio, pa će mi to biti dosta. Kad to car čuje, dade mu forint, i onuze
još komadić kruha, pa otide.
Idući on tako, dođe u jednu planinu, i tu nađe jednoga starca, gdje
sjedi i loška vatru. Kad on dođe k njemu, reče mu:
Pomozi Bog, djedo!
Bog pomogao! – reče mu starac.
A otkud ti ovamo?
Idem po svijetu, – reče Dragan, – da tržim, ne bih li što dobio, da
micar dade svoju kćer.
A starac mu reče:
– Dobro sinko, dobro. Sjedi tu, pa ćemo spavati.
Ali Dragan reče:
– A moj djedo, kako bi mi spavali ovdje u planini, pa da nas
štoujede?
Ali starac reče:
– Ne boj se ti ovdje ništa. Ja ovuda hodam, hodam, pa još
ništanijesam vidio.
Potom mali Dragan sjede, a kad omrkne, legnu oni i prespavaju. Kad je
ujutro svanulo, reče mu starac:
Sad ti hajde preko one planine u grad, pa štogod prvo sretneš,
kupiga. Kad kupiš, onda dođi k meni i dovedi da i ja vidim, pa ću ti
jošnešto kazati.
Potom Dragan ode uz planinu, a kad bio na vrh planine, srete ga
čovjek i vodi crna ćenu, a on ga pita:
Bi li to prodao?
Bih, – reče onaj.
Pa šta išteš za njega? – pita on dalje.
Dat ćeš mi forint, – reče ovaj.
On mu izvadi onaj forint i dade i uzme ćenu te se vrati nazad starcu
pa mu reče:
Evo, djedo, što sam kupio.
Dobro si to kupio, – reče starac, – samo ga priveži tu za taj trnić,
pahodi amo k vatri. On priveže ćenu i dođe k starcu, pa sjede, te tu opetnoći.
Kad ujutru svane, reče mu starac:
Hajde, sinko, vidi šta si kupio, šta ti ono radi.
A kad Dragan tamo, al ćene nema. On onda dođe k starcu i kaže
mu:
Ma, djedo, nema ondje ništa.
Kako to, da ne bi bilo ništa? Hajde, pa grebenaj ondje, možda ćešda
što iskopaš.
On otide, pa začeprka noktima, kad al iskopa rukavicu masti, uzme je,
pa odnese starom, pa mu reče:
Evo djedo, šta sam našao. A stari mu reče:
Dobro je to sve, sinko. Sad uzmi tu mast, pa hajde preko te planine, pa
ćeš doći do jedne velike vode, grdne kao more. Onamo preko vode vidjet
ćeš careva krmara, pa ga zovi, neka ti preveze lađu, a on će ti reći da ne
more, jer da ne vidi, a i da ti ne smiješ onamo, jer je ono gubava zemlja, i
car je gubav. Ali ti njemu reci, neka ti preveze unamjerice lađu, pa da ćeš
ga sretna načiniti. On će tebi pregnati lađu, a ti onda uzmi te masti, pa ga
samo pomaži po čelu i on će biti zdrav, pa će te onda odvesti k caru, pa onda
izliječi i cara. A kad cara izliječiš, onda nemoj više nikoga, dok ne prospava,
a kad prospavaš, onda ćeš pola sna i platu primiti.
Kad Dragan to čuje, zakala, pa otide od staroga. A kad prijeđe preko
planine, dođe do one rijeke, pa pogleda onamo i vidi careva krmara, pa ga
stane zvati, a kad ga dozove, reče mu:
– Daj mi tu lađu prevezi amo, da prijeđem tamo, pa ću te sretna
načiniti.
Ali mu on reče:
– Ja ti ne mogu lađe prevesti, jer te ne vidim, a ti ne smiješ amo, jer
smo mi svi gubavi.
Ali mu Dragan reče:
– Ma daj ti meni prevezi lađu, ja ću učiniti, pa ćeš progledati.
Kad to krmar čuje, preveze mu lađu, a Dragan onda uzme one masti,
pa ga pomaže po čelu, i on progleda. Kad ovaj to vidi, odvede ga k caru, pa
mu kaže, da ga je on izliječio; i da će izliječiti svu carevinu. Kad car to čuje,
reče mu:
– Hajde mene izliječi, dat ću ti, štogod zaišteš.
Dragan uze one masti, pa pomaže cara po čelu, i on odmah
progleda. Kad car vidi, da je zdrav, reče mu:
Hajde liječi moju družinu.Ali mu dragan kaže:
Ne mogu, dok ne prospavam, jer sam trudan. Car mu to dopusti, aon
otide i leže, a kad odspava i ustane, nađe pod uzglavačomknjižicu,
a u njoj piše, da mu car načini zlatnu lađu, koja će ići posuhu, i da mu
dade u lađu četiri zlatna soldata, pa će mu ondaizliječiti zemlju. On
sada reče caru:
Ako ćeš mi dati zlatnu lađu i u nju četiri zlatna soldata, onda ću
tizemlju izliječiti.
Car mu reče:
– Hoću, samo najprije izliječi zlatare, neka kuju lađu, i onda liječi
nasdruge.
On tako uradi: najprije izliječi zlatare, a oni onda uzmu kovati lađu.
Dragan stane liječiti, i za mjesec dana izliječi svu carevinu, pa se vrati k
caru. Car mu reče:
Jesi li gotov?
Jesam.
Dobro, evo ti zlatne lađe, pa hajde.
Dragan sjede u lađu, i ona pođe.
Idući tako dođe u jedan grad, a kad tamo, al se u gradu čuje velika
graja.
Dragan pita dalje, šta to tamo galame, a oni mu rekoše:
– Eno uhvatili nekakva trgovca, zakupio silno blago, pa nema čim
daisplati, te će ga sad objesiti.
On kad čuje, reče:
Idem ja sad, da ga vidim.Ali mu oni rekoše:
A šta bi imao, kad mu pomoći ne možeš.
Ali on svejedno ode. Kad on tamo, al to onaj carev sin, pa došao i
nakupovao silno blago, pa nije imao čim isplatiti, te ga zato optuže, pa evo
došao do vješanja. Kad Dragan dođe tamo, reče im:
– Dajte ga meni, ja ću za njega platiti.
Ovi na to pristanu. On onda reče carevu sinu:
Daj ti, da te ja popipam po leđima, pa ću sve za te platiti, a ti
ondahajde kući, pa se ženi. Ja ne ću kući nigda doći.
Onda carev sin podigne košulju, a Dragan mu zapiše, da on njega
ispod vješanja otkupljuje, pa onijem prstenom pritisne kod onoga pisanja, i
to se sve dobro pozna, kao da je na njegovoj koži izraslo. Potom ovaj
zakala, pa otiđe kući, a Dragan sjede u svoju lađu (kad je platio za njega
dug), pa hajde lagaško.
Kad onaj dođe kući, sastavi nekako što kakve teskere i napiše, da je taj
Dragan obješen, pa kaže tako i ocu one cure i one mu teskere pomoli. A car,
kad to vidi, dade mu svoju kćer. I tako se skupi svadba. Potom dođe Dragan
u zlatnoj lađi, pa stane u polje niže dvora, a od lađe udari svjetlosti, da se
je sve okolo sjajilo. Najedamput uđe u dvor među svatove jedan sluga carev,
pa mu kaže:
– Junaci, il će biti posve dobro il posve zlo: evo nešto u polju sja
se,kao da je s neba sašlo.
Kad to oni čuju, iziđu van pa gledaju, ali niko ne smije k Draganu, a
on ne će k njima. Najposlije dadu onome jednom slugi novaca, pa on zakala
te na koljenima klečeći ode k njemu i reče mu:
Ako si sveti čovjek, car te moli, da dođeš k njemu dvor.A Dragan ga
pita:
A šta je to u dvoru? Sluga mu odgovori:
Careva se kći udaje, pa su svatovi.A on reče:
– Neka car dođe po mene, pa ću onda doći.
Sluga otide, te kaže caru, šta je ovaj rekao, a car zakala, pa dođe.
Kad i on blizu dođe, klekne, pa pođe k njemu, ali mu Dragan reče:
Nemoj ti ići klečeći k meni, jer ti si mi otac. Ali to car ne razumije,
van ga stane zvati.A on mu reče:
Hajde ti, hajde, doći ću ja.
Potom car otide, a on zakala, pa za njim. Kad dođe gore, uđe u sobu pa
sjede do đuvegije i metne ruku na sto tako, kako će careva kći moći
poznati prsten. Oni ga stanu nuditi da jede, i pije, ali on reče da ne će ništa,
dok ne dođe djevojka, da je vidi. Oni otidu brže po nju pa je dovedu, a ona
kako uđe, vidi prsten, pa vikne:
– Ma, to je naš Dragan, eto mu moga prstena na ruci!
Kad svatovi to čuju, pitaju ga otkuda je, a on im reče: ja sam taj i taj.
Ali onaj đuvegija reče, da on laže, pa pokaže one teskere, i oni mu
povjeruju, pa sude, da će ga objesiti. Dragan reče:
– Odmah me objesite, ali samo neka on pokaže svoja leđa, pa
pročitajte šta piše na njima i ako ovijem prstenom ne bude pečatudaren,
onda me objesite.
Đuvegija se stane nećkati, ali svi navale na njega, i on skine košulju, a
onda pročitaju svi i vide prsten i dosude da njega treba objesti. Ali im
Dragan reče:
– Ja ga ni sad ne dam vješati, samo neka ide van, a vi svatovi
ostanite pa budite moji svatovi.
Oni tako učine i njega išćeraju, a on se vjenča s carevom kćeri, pa
tako s jednim forintom ostane sretan.

(Mostar)

BANDURI O ANDRIJICI ŠIMIĆU

Hajduk Šimić Andrija je često dočiko trgovce u Raiča klancu, a
slazio je i u Drežnicu, ali nikomu nije naudio ni za šibicu. Jednom
banduri drežanski zanoćili u Konjskom, u jednoj pojati doli, a gori bio
Šimić Andrija sa svojim drugom na sijenu. I slušao on što banduri
pričaju. Pitali banduri jednog Drežnjaka: ‘Što bi ti Šimiću Andriji
uradio?’ A on rekao: ‘Ne bi mu ništa, već da imam u torbi šta, sio bi s
njim i poio.’ I tako Šimić Andrija nije nikada napao Drežnjake.

(Drežnica kod Mostara)

Objavio: danijela88 | Rujan 7, 2010

Old Bridge (Mostar)

Wooden or plank bridge was mentioned for the first time in 1452 in a report from Dubrovnik about a rebellion of Herceg Stjepan’s son, and about him taking few forts by force, including ‘duo castelli al ponte de Neretva. Since the bridge was often mentioned in documents, we can conclude that the bridge was built that year. It is believed that the peed (great lord/noble) of herzeg Stjepan Kosača, Radin built two forts on the both banks of the river. It is considered that the forts and the villages weren’t connected by the bridge and there is an assumption that the cargo was transported using the system similar to today’s ropeway (ski-lift)
For almost 100 years that wooden unsteady bridge was connected with two banks. The settlement became the part of the Ottoman Empire in 1468 and that wooden bridge helped Turkish invasion toward the west. Mostar was developing fast and soon, already in 16th century became the major settlement (town) in Herzegovina surpassing the medieval city of Blagaj.
The new bridge was built in 1566. According to the Turkish inscription which was on the bridge until it was demolished, the Construction of the bridge finished somewhere in between the July of 1566 and July of 1567. the date was also in the inscription consisting of 6 verses in Turkish, and where the last line had the chronograph ‘kudret Kemeri’ (thriumphal arch), every letter had it’s numerical value, and the sum of which was 976 (according to Hidžra)

The bridge was built by Hajrudin, student of famous Mimar Sinan. It’s interesting that the famous Turkish travel write Evlija Ćelebija considers Sinan to be builder, but Turkish historian Ahmed refik found the order in which it was written that Hajrudin, the one who built the bridge in Mostar, is to build the bridge in Makarska.

There are some legends about the Bridge. One of them says that Hajrudin wasn’t able to build the foundations for the bridge. Whatever would diligent laborers (workers) would built by day, Neretva would demolish by night. The legend says that Hajrudin was about to quit when the fairy from the mountain Velež appeared in his dream. She told him that the bridge would be able to build only if he walled in the foundation the most madly in love young couple in Mostar.
That story was used by many men who tired to charm their girlfriends showing them that the real love is the only reason why the bridge is able to stand 30 meters above the river.

The other legend says that Hajrudin never say the bridge. After nine years of exhausting work, he was afraid that the bridge would collapse after the wooden scaffolding were removed. So he head to Constantinople and order the support not to be removed until he was well away.
The bridge stayed in one peace, and Hajrudin went to Anadolia leaving behind the monument which will make Herzegovina famous around the world.

The bridge inspired many poets. A.Poullet was the first foreign author who mentioned the bridge (even before Evlija Ćelebija) and considered it to be more imposing than Rialt in Venice.
Englishman Gardner Wilkinson made first technical record in the 19th century, but claimed it was a Roman bridge.
Many others repeated that same thesis until Robert Michal defined it as Turkish. He claimed it was the most beautiful bridge in the world. He also wrote a sentence which was quoted many times after. He said that the bridge reminded him of a giant seagull petrified in the moment when the tip of its wing touched the coast of Neretva.

On the right bank there is detached fourth called halebija or halebinka, and forth Tara with the hexagonal citadel in the left bank.
Since 1680 till 1695 captain Halebija, reconstructed the forth and made residential place for the garrison.
Since 1690 till 1878 minor reconstructions were made and the bottom part of Halebija was a dungeon for a while.
At the end of 19th century fish market was built in the right bank and smaller stores on the left.
Mesdžid was rebuilt and the new business and residential objects were built.
During the Candian war the Venetian attacked Mostar 3 times but the bridge survived.
The arch of the bridge was made of local stone known as tenelija

The Stari Most is hump-backed, 4 metres (13 ft 1 in) wide and 30 metres (98 ft 5 in) long, and dominates the river from a height of 24 m (78 ft 9 in).

It is traditional for the young men of the town to jump from the bridge into the Neretva. As the Neretva is very cold, this is a very risky feat and only the most skilled and best trained divers attempt it. The practice dates back to the time the bridge was built, but the first recorded instance of someone diving off the bridge is from 1664. In 1968 a formal diving competition was inaugurated and held every summer. The first person to jump from the bridge since it was re-opened was Enej Kelecija, a local who now resides in the United States

The “Old Bridge” enhanced the town’s development and prosperity. It was its raison d’être.

Objavio: danijela88 | Rujan 7, 2010

Stari Most (Mostar)

(bs.wikipedia)

Mostarski Stari most je kameni most izgrađen od kamena tenelija. Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakteriziran je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da takva građevina se može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mjenja tokom dana zavisno od sunca.

Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve, bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni uticaj na dizajn mosta je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od povijesnih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan za ijedan specifičan stil ili doba arhitekture tako da je jedinstven u svijetu.

Prije izgradnje Starog mosta taj dio Neretve je već bio spojen mostom. Ovaj most, i sam Mostar, se prvi put spominje u pismu jednog Dubrovčanina vijeću svog grada u kojem piše da je Vladislav Hercegović, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i da mu je zauzeo Blagaj i dvije kule i most na neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Turci su osvojili ovo područje 1466. godine, i gradić pored mosta je postao sve veći i značajniji baš zbog njega.

Ne zna se tačno kad je bio izgrađen ovaj prvi most ali zna se da je služio sve do vladavine Mehmeda II Osvajača u petnaestom vijeku kad je bio izgrađen novi. Ipak, ovaj novi je također bio lošeg kvaliteta. Ćatib Čelebi, osmanski zemljopisac iz 17. vijeka je napisao da je most drveni, istrošen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od straha prelazeći ga. Zato nije iznenađujuće da su građani Mostara zamolili Sultana Sulejmana veličanstvenog da izgradi novi kameni most.

Projekat mosta je bio dat Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana. Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele, iz straha Sulejmana veličanstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt ako bi se luk mosta ikada raspao. Međutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most. Umjesto Hajrudina, izvodač gradnje mosta je bio lokalan čovjek; Mehmed Karađoz.

Radovi su započeti 24. oktobra 1557. godine. Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 akči (tadašnji novac Osmanskog carstva). Kamen je bio čuveni tenelija kamen, vejrovatno dobiven iz kamenoloma smješten otprilike pet kilometara južno od grada. Radnici su uglavnom bili iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo, koji su bili poznati tesari i kamenoresci. Rad je bio završen devet godina kasnije 1566. godine. Treba se napomenuti da je Mostar ime grada zbog čuvara lokalnog mosta, Mostara. Sam most je u historiji bio zvan “Novi”, “Sultana Sulejmana”, “Veliki” i “Stari”.

Stari Most je srušen u Domovinskom ratu 9.11.1993g.

Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004.g. Među donatorima su najbrojnije turska i talijanska vlada.

Stari Most je srce Mostara i njegova obnova znači da se život polako ali sigurno vraća u normalu u jednom od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Jula 2005. godine, Most je uvršten na listu UNESCO-vih zaštićenih spomenika kulture.

Objavio: danijela88 | Rujan 7, 2010

Mostar (English version)

(en.wikipedia)

Mostar (Latin alphabet, in Cyrillic: Мостар) is a city and municipality in Bosnia and Herzegovina, the biggest and the most important city in the Herzegovina region and the center of the Herzegovina-Neretva Canton of the Federation. Mostar is situated on the Neretva river and is the fifth-largest city in the country. Mostar was named after “the bridge keepers” (natively: mostari) who guarded the Stari Most (Old Bridge) over Neretva river. The Old Bridge was built in the 16th century, during the Ottoman era, and it is one of the city’s most recognizable landmarks.

The names of two towns appear in medieval historical sources, along with their later medieval territories and properties – the towns of Nebojša and Cimski grad. In the early 15th century the late medieval župa (county) of Večenike covered the site of present-day Mostar along the right bank of the Neretva: Zahum, Cim, Ilići, Hraštani and Vojno. It was at the centre of this area, which belonged to the Radivojević’s in 1408, that Cim fort was built prior to 1443; it is referred to in a charter of King Alphonse V dating from 1454 as Pons (Bridge), for a bridge had already been built there. Prior to 1444, the Nebojša fort was built on the left bank of the Neretva, which belonged to the late medieval župa still known as Večenike or Večerić. The earliest documentary reference to Mostar as a settlement dates from April 3, 1452, when natives of Dubrovnik wrote to their fellow countrymen in the service of Đorđe Branković to say that Vladislav Hercegović had turned against his father and occupied Blagaj and other places, including “Duo Castelli al ponte de Neretua.”. In 1468 Mostar came under Ottoman rule. The urbanization of the settlement began, following the unwritten oriental rule, with a čaršija – the crafts and commercial centre of the settlement – and mahalas or residential quarters. In 1468 Mostar acquired the name Köprühisar, meaning fortress at the bridge, at the centre of which was a cluster of 15 houses.] In the late 16th century, Mostar was the chief administrative city for the Ottoman Empire in the Herzegovina region. The Austro-Hungarian Empire absorbed Mostar in 1878 and then it became part of Yugoslavia in the aftermath of World War I. The first church in the city of Mostar, a Serb Christian Orthodox Church, was built in Mostar during Austro-Hungarian occupation. Since 1881 Mostar has been the seat of the Bishopric of Mostar-Duvno. The city’s symbol, the “Old Bridge” (Stari Most) is one of the most important structures of the Ottoman era and was built by Mimar Hayrudin, a student of the famous Ottoman architect Mimar Sinan. In 1939, Mostar became part of the Banovina of Croatia and during World War II, was an important city in the Independent State of Croatia.

After World War II, Mostar developed a production of tobacco, bauxite, wine, aircraft and aluminium products. Several dams (“Grabovica”, “Salakovac”, “Mostar”) were built in the region to harness the hydroelectric power of the Neretva. The city was a major industrial and tourist center and prospered during the time of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia.

Mostar has architecturally noteworthy buildings in a wide range of styles. Though Mostar was officially part of the Ottoman Empire until the third quarter of the nineteenth century, all of the territories that would later become Bosnia and Herzegovina enjoyed an unusual measure of independence in the eighteenth and most of the nineteenth centuries. Historicist architectural styles reflected cosmopolitan interest and exposure to foreign aesthetic trends and were artfully merged with indigenous styles. Examples include the Italianate Franciscan church, the Ottoman Muslibegovica house, the Dalmatian Corovica House and an Orthodox church which was built as gift from the Sultan.

The Ottomans used monumental architecture to affirm, extend and consolidate their colonial holdings. Administrators and bureaucrats – many of them indigenous Bosnians and Herzegovinians who converted to Islam – founded mosque complexes that generally included Koranic schools, soup kitchens or markets.

During the period of Austro-Hungarian rule (1878–1918), Mostar’s city council cooperated with the Austro-Hungarians to implement sweeping reforms in city planning: broad avenues and an urban grid were imposed on the western bank of the Neretva, and significant investments were made in infrastructure, communications and housing. City administrators like Mustafa Mujaga Komadina were central players in these transformations, which facilitated growth and linked the eastern and western banks of the city. Noteworthy examples of Austro-Hungarian architecture include the Municipality building, which was designed by the architect Josip Vancas from Sarajevo, Residential districts around the Rondo, and the Gymnasium from 1902 designed by Franc Blazek.

Mostar cuisine is balanced between Western and Eastern influences. Traditional Mostar food is closely related to Turkish, Middle Eastern and other Mediterranean cuisines. However, due to years of Austrian rule and influence, there are also many culinary influences from Central Europe.

(the part about the War of Independence is omitted intentionally)

Objavio: danijela88 | Rujan 7, 2010

Mostar

(mr.Anđelko Zelenika) (hr.wikipedia) (mostar.ba)

U srednjem vijeku gradovi s utvrđenjima podizani su na strateški važnijim položajima, pomorskim i riječnim prometnicama, te raskrižjima trgovačkih putova i značajnih prirodnih prelaza. Tako je postupno koncem prve polovice XV.st. pored ušća rijeke Radobolje u Neretvu nastalo naselje na obalama rijeke, te utvrđenja i most čime je udaren temelj budućem gradu Mostaru.

Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prapovijesnom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba. Poznatiji neolitski lokaliteti su: Zelena pećina, povrh vrela rijeke Bune, najstarija ljudska naseobina na širem području grada, te nešto mlađe ilirske gomile i gradine, grobnice i fortifikacije. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju u željeznom dobu se razvija i trgovina s okolnim središtima.

Iz ranijeg antičkog doba nema značajnijih ostataka, ali su zato ostatci iz perioda kasne antike i ranog kršćanstva izuzetno bogati i na širem prostoru Mostara su pronađene tri ranokršćanske crkve – u Cimu, Žitomislićima i Sutini. One su dokaz intenzivnog života u to vrijeme na ovim prostorima, u ondašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji, a istovremeno i dokaz relativno rane kristijanizacije na ovim prostorima. Gotovo svi navedeni lokaliteti, što je utvrđeno arheološkom istraživanjima, svjedoče o kontinuitetu života i kroz cijeli srednji vijek, jer se na svima njima, ili njihovoj neposrednoj blizini nalaze i srednjovjekovni grobovi, ali i stećci – autohtoni srednjovjekovni nadgrobni spomenici na ovim prostorima.

Istraživači starije prošlosti Mostara i ovog dijela Hercegovine obično uzimaju ovaj podatak kao početak razvoja grada na Neretvi. Prema navodima također uglednih dubrovačkih kroničara M. Orbinija i D. Lukarića Mostar je 1440.g. osnovao ugledni patarenski gost Radin Butković, jedan od najistaknutijih dvorjanika hercega Stjepana Kosače. Ovi navodi su vjerojatni i mogući iako ne spominju izvor kojim potvrđuju odakle su došli do godine osnivanja grada.

Također, prema interpretaciji istog autora kastel na lijevoj obali Neretve imao je naziv Nebojša koji se spominje u povijesnim vrelima 1444, 1448 i 1454.god. proces spajanja navedena dva grada zajedno s mostom u jedno naselje počeo je prije 1452.god. kada oba grada nose jedinstevnu oznaku dva grada na Mostu. Zapadni grad se nešto brže sjedinjavao s mostom, jer se on već 1454.god. naziva po mostu, dok u istom dokumentu naziv Nebojša (istočni grad) zadržava svoje prvotno ime. Spajanje dvaju gradova s mostom, koje je počelo prije 1452.god. u prvim godinama turske uprave u ovim krajevima, 1468.god.već je završeno.

To je izvršeno na najpogodnijoj prirodnoj lokaciji na Neretvi gdje su već postojala dva naselja na obalama rijeke koja su se nakon gradnje mosta spojila u jedan grad. U povijesnim dokumentima, do sada poznatima, datiranima od 1443. do 1454.god. gradovi tvrđave na lijevoj obali Neretve Nebojša i desnoj Cimski grad ili Cimovski grad kao i grad na Mostu, navodi se da se nalaze u upravno-političkom području ranofeudlane župe koja se tada zvala Večerić ili Večenike.

Iz srednjovjekovnog predturskog razdoblja grada Mostara, na lijevoj obali rijeke u blizini lančanog i kasnije kamenog Starog mosta još uvijek su sačuvani ostaci starih utvrđenja. To je poznata mala kula (pored muzeja) koja je sačuvala stari naziv Herceguša (po hercegu Stjepanu Kosači).

Razmatrajući povijesna zbivanja u hercegovoj zemlji za vrijeme vladavine ovog moćnog feudlaca Stjepana Kosače polovicom XV.st., koji je inače bio u čestim sukobima sa svojim susjedima, lančani most u Mostaru mogao je biti podignut samo za vrijeme mirnog razdoblja vladavine ovog velikaša koji je bio u dobrim odnosima s bosnaskim kraljem s jedne i Dubrovačkim republikom s druge strane. Oni su u to doba bili vrlo značajni činitelji u političkim, gospodarskim i susjedskim odnosima ovih zemalja.

Prije podizanja srednjovjekovnog lančanog mosta na Neretvi već su postojala sva naselja u blizini obala rijeke, koja su bila utvrđena i u povijesnim vrelima se spominju kao gradovi-kasteli. Ako se postavi pitanje kako se u to doba komuniciralo, prelazilo preko Neretve na ovom mjestu, pretpostaviti je da je vršeno pomoću skele. Očekivati je da s vremenom dođe do pouzdanih izvora o ovoj pretpostavci.

Prema do sada poznatim pouzdanim podacima u kojima se spominju poimenično utvrđeni gradovi kasteli na Neretvi (Cimovski, Cimiacho, Civitate pointis/ grad Mostar/ prema toponimu Cim i Nebojša) ,,duo castelii da ponte di neretua“, kao i navoda dubrovačkih korničara M.Orbinija i D. Lukarića, srednjovjekovni lančani most u Mostaru podignut je najvjerovatnije oko 1440. god.

Na osnovi tvrdni dr. Pave Anđelića do početka XV.st. upravni kotar župe Večerić obuhvaćao je okolicu Mostara s obje strane Neretve. Taj kotar je već 1408.god. bio razdijeljen na dva dijela. Dio na desnoj obali rijeke je ulazio u posjede velikaške obitelji Radivojevića, a dio na lijevoj obali je pripadao Kosačama. Ova razdioba se održala i kasnije, sve do formiranja jedinstvenog grada Mostara, tako što je istočni dio pripao kotaru grada Nebojše, a zapadni kotaru grada Cima, odnosno Mosta.
Iako još uvijek nemamo detaljnijih i pouzdanijih podataka tko je bio poručitelj i financijer izgradnje lančanog mosta, ne bi trebalo biti nikakve dvojbe: to je bio svakako tadašnji gospodar ovog ovog područja Stjepa Vukčić Kosača, utemeljitelj Hercegovine.

Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tijekom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određeni stupanj samostalnosti, posebice za kneza Mihajla Viševića Humskog (910. – 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tijekom XIV. – XV. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih – Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara 1448. dobiva naslov hercega (odatle i naziv Hercegovina).

Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV. stoljeća, vjerojatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg Stjepana, po kome je dobila i ime. I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. travnja 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: “ha preso quello di … Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je … Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Mostar je u to vrijeme bio bitna strateška točka čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, sa malenim naseljem oko te jezgre.

Osmansko osvajanje Mostara dogodilo se vjerojatno 1468. U Mostaru je tada boravilo oko 35 osmanskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući prometnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom XVI. stoljeća postao sjedištem hercegovačkoga sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim, odluka kojoj je doprinio administrativni i prometni razvoj grada.
Kanjon rijeke Neretve u Mostaru. Slika potječe s kraja osmanskog i početka austro-ugarskog razdoblja.

U XVI. i XVII. stoljeću bilježi se intenzivno širenja grada; krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmansko naselje sa čaršijom i mahalama oko nje. Čaršija, koja je i najstarija, zauzimala je najvažniji, reprezentativni dio grada – područje uz sam most, sa obje strane Neretve. Mahale su se širile na sve strane od čaršije, prvenstveno na lijevoj obali Neretve, a na desnoj obali su bile smještene u podnožju brda Hum i na obalama Radobolje, manje pritoke od Neretve. Zanimljivo je istaknuti da je krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća, Mostar imao 24 džamije i 22 mahale. Na takav način je formirano gradsko naselje osmanlijskog tipa, koji će svoj vrhunac i konačni oblik vezan za taj period, doseći krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća, a čiji simbol i najznačajnije arhitektonsko ostvarenje predstavljalo velebni Stari most, izgrađen 1566. godine. Tijekom XVIII. stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.

Pred kraj osmanske vladavine, pred polovicu XIX. stoljeća, kao rezultat opadanja moći, te jačanja snage i mogućnosti, kao i uloge kršćanskog stanovništva u životu grada, dolazi do perioda izvjesne vjerske tolerancije koja se očitovala u dopuštanju izgradnje sakralnih objekata kršćanskih vjerskih zajednica u gradu. Najstariji kršćanski objekt predstavlja Stara pravoslavna crkva iz 1834. godine, izgrađena na obroncima brda Fortice u istočnom dijelu grada. Ubrzo potom, i katolici Mostara su dobili svoj prostor. Godine 1847. izgrađen je kompleks stare biskupske rezidencije u Vukodolu, sjedište nove franjevačke provincije koja je nastala odvajanjem od Bosne Srebrene, te sjedište mostarskog biskupa. Napokon, 1866. godine došlo je do izgradnje velike bazilike franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u samom gradu, uz koju će tridesetak godina kasnije biti izgrađen i franjevački samostan. Pravoslavci u Mostar svoju novu, Sabornu crkvu, dobivaju 1873. godine.

Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Započeo je neviđeni teror na kršćanima, posebno izražen u okolici Mostara, kada su Turci 1840. godine iz grada protjerali sve katolike, oko 320 katoličkih obitelji. U zadnjim godinama osmanskog vladanja, otvoreni su konzulati nekih zemalja (Austrija, Italija, Rusija, Velika Britanija i Francuska), a prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862. godine.

Novi način državnog upravljanja, novi materijali, konstrukcije, industrija, željeznica, putovi, javna rasvjeta, vodovod, mostovi, škole sve su to karakteristike Mostara na razmeđu XIX. i XX. stoljeća.
U vremenu poslije Drugog svjetskog rata, Mostar se nastavlja razvijati i narastao je do veličine od 126. 000 stanovnika. U ekonomskoj oblasti nastaju respektabilni gospodarski kapaciteti kakvi su bili Soko, Aluminij, Hepok, Tekstilni kombinat, Tvornica duhana i dr.

Danas Mostar svakim danom dobije na sadržajima i vraća svoj prijeratni izgled i značaj. Ne zapostavlja se niti jedan segment životnih potreba, ali se prioritetno nastoji poticati i stvarati povoljniji ambijent za razvoj gospodarstva. Posebno se želi poticati razvoj malih i srednjih poduzeća, a imaju li se u vidu položajne, klimatske, tradicijske, zemljišne, vodni potencijali i druge pogodnosti onda se može zaključiti da uz ljudske resurse i mediteranski temperament Mostar ima perspektivu. Uz sve poteškoće i manjkavosti koji prate privatizaciju Grad Mostar u kontinuitetu radi na strategiji ekonomskog razvoja grada, što bi u budućnosti trebalo donijeti Mostaru i njegovoj regiji imidž moderne europske sredine. Posebni napori čine su u oblasti razvoja turizma gdje Mostar nakon obnove svoga simbola, Starog mosta, i njegovog uvrštavanja kao jedinog spomenika iz BiH na popis zaštićene kulturne baštine UNESCO-a, ima velike šanse.

(dio o ratu je namjerno izostavljen)

Older Posts »

Kategorije