Objavio: danijela88 | Kolovoz 23, 2010

Ottoman occupation and Radak’s treason of Bobovac

For understanding oral and etiological tradition made on historical level it’s important to explain the following:
There were constant pretensions of Hungary and Turkey on Bosnia and Herzegovina because of its richness (lead, silver, precious textile etc.) which caused weakening of Vice-Roys and kings’ power. Because of that Hungarians were accusing native rulers for spreading the heresy in Bosnia and Herzegovina. That led to big arguments between the rulers. Conflicts used to happen in the family of the ruler, just like happened with Herzeg Stjepan Vukčić Kosača and his oldest son Vladislav in 1450.

All that lead to a shameful fall of, what was formerly known as powerful, Bosnian Empire (which extended to river Sava in the north, and to Herceg Novi and Ravni Kotari in the south, at the time when king Tvrtko was reigning 1353-1391)
Ottomans defeated Bosnia at the end of May in 1463, in only a week. Mehmed crossed rivers Drina and Bosnia without resistance, with an army counting 150 thousands of horsemen and attacked Bobovac. He had attacked Bobovac for a long time but couldn’t conquer it. Then the head of Bobovac Radič (Radak) takes a bribe and betrays his town and the whole country.

Radak’s treason of Bobovac

His treason is one of the most fatal treasons in the history, and stories about it are being told even today:
(oral tradition, story told by an old man in Bosnia)

Everybody knows how the king ended; he was betrayed by some archduke named Radak. That’s why there is a cliff, not far away from our church called Radak’s cliff. Under that cliff there is a spring, which is called Radak’s spring. The water was led to Bobovac using wooden drainpipes. That cliff got its name from the story about Radak’s treason which caused the fall of Bobovac. It wouldn’t have been conquered otherwise, since it was built on steep with strong walls and eleven towers. If there wasn’t for Radak and his betrayal, Bobovac wouldn’t ever be conquered. When he gave the keys to the Ottoman emperor he ordered to chop Radak’s head on the cliff that’s now called Radak’s cliff.

When the Turks got the key from Radak, he was captured. Radak had special request to drink water from the spring where he used to drink it often. Turks let him do that and then took him to the cliff where the water rises. They told him: If you betrayed your people, you’ll betray us too.
Then they chopped his head. Since then the spring is called Radak’s spring, and the cliff Radak’s cliff.

Objavio: danijela88 | Kolovoz 21, 2010

Mijat Tomić

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Od svih narodnih junaka Mijat (Mijovil) Tomić najomiljeniji je
kod naroda, koji i danas o njemu pjeva i priča. Objašnjavajući to, don
Mijo Pavlinović u bilješci uz pjesmu o smrti Mijata Tomića piše: “Tomić
Mihovio, ovo je naš najglasovitiji junak u osamnaestom vieku. Rođen u
Duvnu, odbio se u hajduke od turskog zuluma, i obično stanovao u
Vranić-planini više polja duvanjskoga. Imao je liepu kitu od četrest i dva
druga, pravu četu… Hercegovinom i Primorjem mnogo se o Mihatu
pjeva i pripovieda. On je imao svoje najvjernije jatake u Primorju u selu
Drašnicama (kod Makarske), koji su mu prah, olovo i opanke nabavljali,pa i dolazili u četu: i nema vele godina da su se posmicale crljene
ječerme, koje je on svojim prijateljima darivao. Mihat zakloni ženu u
Primorje, pa se podigao na Turke, kad su oni najokrutnije bjesnili po
Bosni i po Hercegovini; i on je najveće narodu omilio, jer je bio od onih
hajduka, koji ne imadu ništa hajdučkoga, do svoje junačke slobode. Cio
život hajduka Tomića Mihata bio je najsjajniji izgled, kako da se sveti
poganskom zulumćaru narod, kojemu ne ostaje zašteđena nikakva
svetinja: pa ga je zato narod i obljubio, i tako ga je čuvao od svake izdaje,
da je i danas poslovica: tko te pita za Mihatove konake; (tko te pita za
ono što se ne pristoji? Za ono što kazati nemaš? Za ono o čem nije
govora?). Ne pitam te ja za Mihatove konake; tj. za stvari, o kojima nije
govora. Smrt Mihatova drugi nam je izgled, čega se ima najviše bojati
podjarmljeni narod: lakomosti za blagom i za gospodstvom. Lakomost
Ilije Bobovca izdade kuma svoga; lakomost nas izda Turčinu, pa i danas
pod njim drži njeke naše liepe pokrajine.”154
Mijata Tomića nalazimo i u Erlangenskom rukopisu (1716. –
1733.), kao i u Cvitu razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga
(Mleci, 1747.) od fra Filipa Grabovca.
Na str. 486. piše Grabovac ovo: “Samo ovo oću spomenuti: kako
posli Tomića Mijata iz Duvna nije bilo već pravoga ajduka niti će već ni
biti. Rečeni poginu oko prvi(h) godina mira od Kandije. Izdade ga Bobovac
Ilija od Doljana; njegov bi kum, sapelo ga. Pogibe malo prije žetve.”
Postoji mišljenje da je Mijata ubio azap (tur. žandar) pa je kod
epskoga pjevača došlo do zamjene glasa z u r, pa otuda Arap.

HAJDUKOVANJE

U Hercegovini smatraju da je prezime Naletilić postalo tako što je
nekoj djevojci “naletilo” Mijatovo dijete. U Orlacu (Raštanima donjim
kod Mostara) nalazi se hajdučka pećina koju narod zove Pećina Mijata
Tomića.
Martić-Jukićeva pjesma Mijat Tomić i kadija tešanjski spominje
kako je Mijat Tomić po raznim stranama Bosne i Hercegovine gradio česme
za putnike i prolaznike. To potvrđuju predaje koje se i danas kazuju.Pjesme i predaje kazuju kako je Mijat-harambaša zimovao kod svojega
pobre Kopčić Džafer-bega, gdje je već tri zime zimovao i gdje mu je
lijepo bilo u pobratima i kod pomajke k’o u mile majke. U hajduke je
Tomić krenuo u Vran planinu, jer mu je duvanjski kadija Suzica preoteo
dio očevine, Jabuku livadu.
Druga predaja dovodi odmetnuće Mijata Tomića u hajduke u svezu
s njegovim gospodarom begom Kopčićem. Po toj predaji Mijat čuva
begove ovce do svoje dvadesete godine, ide umjesto svoga gospodara na
mejdan zulumćaru Arapu, koji je ucijenio bio sve Duvno, i zatim, kad mu
se gospodar ženi iz kasabe (Duvna ili Županjca) nosi barjak u njegovim
svatovima. To je krivo Turcima svatovima i jedan od njih natjera konja
na Mijata, ali ga ovaj ubije i, kad su doveli djevojku u begovu kulu,
pobjegne noću u planinu i postane hajduk.

Mnoge pjesme u narodu su opisane o ajduku Mijatu Tomiću. Mijat
Tomić bio je iz Duvna iz sela Kongore, a otac mu je bio Tomić Ivan. Ivan
je imo na Duvanjskom polju kosnicu livadu. Livadu mu je pod turskim
zulumom oteo Suzica kadija i naredio je Suzica kadija seljacima iz sela
Kongore i drugih okolnih sela da kose livadu, a da pred njima kosi Mijat
Tomić. Mijat nije htio nositi kose. Bio je mladić od dvadeset godina.
Nosio je na sebi bijele gaće i bijelu košulju, a za pasom malu pušku. Kad
je došo, vidio je da livadu kosi trideset kosaca, a uz njih je bio Murat,
subaša Suzice kadije. Čim je ugledo Mijata, odmah ga je mislio prisić,
jer ne nosi kosu na ramenu.
Mijat je prid njega došo i reko mu: ‘Šta to radiš, Murate subaša,
zašto kosiš moju livadu? Livada je moja babovina, moja djedovina, pa i
čukundjedovina, a ti mi je danas oduzimlješ.’
A Murat mu ništa ne odgovori, nego poteže sablju od pojasa, hitro
manu i rukom i sabljom da prisiče Mijata Tomića, ali je Mijat, mlado
momče, hitar na nogama pa od sablje Mijat odskočio. Poleće mu ruka do
silaja, puče šarak ko nebesko vrime i u prsa pogodi murata. Na pleće mu
pendže napravilo. Pade Murat na glavu u travu, to ugleda tridesetak
kosaca iz ruku im ispadoše kose, iz očiju suze udariše:
‘Šta uradi Tomiću Mijate, žalosna ti majka dovijeka, svi ćemo
glave pogubiti.’

‘Čujte me trideset kosaca povratka vam kući nema ni kućištu. Koji
ne će u Vran u planinu da tražimo pravo od Turaka, onda ćemo Turke
suditi i naučiti kako će se s nama ponašati. A ko od vas u planinu ne će,
kuća mu se kućetinom zvala, a u njoj mu pasja braća stala, prid kućom
mu stado ne blejalo, a u kući čedo ne plakalo. Što mu se u kući rađalo
sve manito bilo, sin mu sina na mejdan pozivao, jedan drugom odsijecali
glave. Od mene vam takav ultimatum.’
Te Mijat u Vran okrenu u planinu. To je bilo prvo društvo
Mijatovo. Prvi bijaše Leventa Marijan, od rođene mu sestre sin. Svakom
Mijat novo ime daje, tako Mijat stvara četu i družinu. Zatvori Turcima
klance te napravi počivališta i odmarališta pokraj puta da se mogu ljudi
odmarati i popušiti lulu duvana. Tute prostri divan kabanice, ko prolazi
mora ostaviti žute madžarije. Takav ultimatum Mijat Turčinu stavi. Ne bi
Turci darivali kabanice da nije ajduk za jelom il’ za bukvom il’ za
studenom stinom kamenitom. Budno prate kud prolaze trgovci i Turci i
provode pljačku i zakone. Dvadeset godina je ajdukovo po planinama
dok nije izdaja došla, dok ga nije izdo kum Bobovac Ilija. Ubio ga
Klišanin Arap iz puške ispod krova kad je sjedio pred kulom Bobovac
Ilije, kad je nazdravljo. Ne bi nikad Mijat pogino da sam sebe nije odo.
Kad mu je kuma krvav rubac pokazala da je izdaja, on je reko:
‘Ne boj se kumo ne more me sablja presicat nit puška probijat jer
je na meni sedam pancira, samo me može probit zrno kositra.’
To je čuo Klišanin Arap i odma otkinuo pucu sa prsiju (zrno
kositra) i pripunio pušku. Kad je Mijat nazdravio Bobovcu Iliji i počeo
piti iz čaše vino, ukazala mu se tad jabučica pod vratom, gdje se kopčaju
panciri i tu ga je arap iz puške pogodio. I opet je uspio reći:
‘Jezus Marija, drži me, Marijane, i biži, osveti me, drago dite
moje.’
Tako bi pobjego Marijan sa Mijatom da nije prijekim putem
doletio Klišanin Arap i tu opalio iz puške i prisiko Marijanu nogu u
koljenu. Tada su Turci odnijeli Levantu u Sarajevo i tu mu se gubi svaki
trag, a Mijatov grob se tu nalazi i za njega se zna i dan današnji

Mijat Tomić spada među one plemenite hajduke koje je u planinu
otjerao turski zulum. U njegovoj je družini bilo i muslimana i pravoslavaca. Ivan Rangjeo je pomoću epskih narodnih pjesama pokušao
rekonstruirati njegov životopis.158
Nakon svega ovoga može se zaključiti: Mijat Tomić se rodio oko
početka XVII. stoljeća u selu Brišniku kod Duvna, a poginuo je 1656.
godine ili svakako između 1656. i 1659. godine izdajom trostrukog kuma
Ilije Bobovca iz Doljana kod Jablanice (za kojeg moji kazivači kažu da je
bio pravoslavac) za vrijeme vladanja Seidin-paše. Ubojica je bio
Hadžizukićev rob (Arap) ili azap (žandar).
Pjesme o Mijatu Tomiću zapisane su u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji,
Slavoniji, a desetak ih je tiskano i u 8. knjizi edicije Hrvatske
narodne pjesme.

POGIBIJA MIJATA TOMIĆA

Postoji 28 pjesama koje govore o smrti Mijata Tomića. U 19
pjesama se govori da je Mijata izdao njegov kum Ilija Bobovac, a ubio ga
neki Arapin. Mijatov sestrić Marijan je ranjenoga Mijata pokušao odnijeti
u Vran, ali je Mijat izdahnuo pod Sovićkim vratima. Tu se, na njivi
Pošćeci, kažu, nalazi grob hajduka Mijata Tomića. Predaje i pjesme
kazuju zatim da je mali Marijan uspio osvetiti Mijata ubivši “Arapina” u
duvanjskoj župi u mjestu Jankovac.

Mnoge pjesme u narodu su opisane o ajduku Mijatu Tomiću. Mijat
Tomić bio je iz Duvna iz sela Kongore, a otac mu je bio Tomić Ivan. Ivan
je imo na Duvanjskom polju kosnicu livadu. Livadu mu je pod turskim
zulumom oteo Suzica kadija i naredio je Suzica kadija seljacima iz sela
Kongore i drugih okolnih sela da kose livadu, a da pred njima kosi Mijat
Tomić. Mijat nije htio nositi kose. Bio je mladić od dvadeset godina.
Nosio je na sebi bijele gaće i bijelu košulju, a za pasom malu pušku. Kad
je došo, vidio je da livadu kosi trideset kosaca, a uz njih je bio Murat,
subaša Suzice kadije. Čim je ugledo Mijata, odmah ga je mislio prisić,
jer ne nosi kosu na ramenu.
Mijat je prid njega došo i reko mu: ‘Šta to radiš, Murate subaša,
zašto kosiš moju livadu? Livada je moja babovina, moja djedovina, pa i
čukundjedovina, a ti mi je danas oduzimlješ.’

A Murat mu ništa ne odgovori, nego poteže sablju od pojasa, hitro
manu i rukom i sabljom da prisiče Mijata Tomića, ali je Mijat, mlado
momče, hitar na nogama pa od sablje Mijat odskočio. Poleće mu ruka do
silaja, puče šarak ko nebesko vrime i u prsa pogodi murata. Na pleće mu
pendže napravilo. Pade Murat na glavu u travu, to ugleda tridesetak
kosaca iz ruku im ispadoše kose, iz očiju suze udariše:
‘Šta uradi Tomiću Mijate, žalosna ti majka dovijeka, svi ćemo
glave pogubiti.
’‘Čujte me trideset kosaca povratka vam kući nema ni kućištu. Koji
ne će u Vran u planinu da tražimo pravo od Turaka, onda ćemo Turke
suditi i naučiti kako će se s nama ponašati. A ko od vas u planinu ne će,
kuća mu se kućetinom zvala, a u njoj mu pasja braća stala, prid kućom
mu stado ne blejalo, a u kući čedo ne plakalo. Što mu se u kući rađalo
sve manito bilo, sin mu sina na mejdan pozivao, jedan drugom odsijecali
glave. Od mene vam takav ultimatum.’
Te Mijat u Vran okrenu u planinu. To je bilo prvo društvo
Mijatovo. Prvi bijaše Leventa Marijan, od rođene mu sestre sin. Svakom
Mijat novo ime daje, tako Mijat stvara četu i družinu. Zatvori Turcima
klance te napravi počivališta i odmarališta pokraj puta da se mogu ljudi
odmarati i popušiti lulu duvana. Tute prostri divan kabanice, ko prolazi
mora ostaviti žute madžarije. Takav ultimatum Mijat Turčinu stavi.
Ne bi Turci darivali kabanice da nije ajduk za jelom il’ za bukvom
il’ za studenom stinom kamenitom. Budno prate kud prolaze trgovci i
Turci i provode pljačku i zakone. Dvadeset godina je ajdukovo po
planinama dok nije izdaja došla, dok ga nije izdo kum Bobovac Ilija.
Ubio ga Klišanin Arap iz puške ispod krova kad je sjedio pred kulom
Bobovac Ilije, kad je nazdravljo. Ne bi nikad Mijat pogino da sam sebe
nije odo. Kad mu je kuma krvav rubac pokazala da je izdaja, on je reko:
‘Ne boj se kumo ne more me sablja presicat nit puška probijat jer
je na meni sedam pancira, samo me može probit zrno kositra.’
To je čuo Klišanin Arap i odma otkinuo pucu sa prsiju (zrno
kositra) i pripunio pušku. Kad je Mijat nazdravio Bobovcu Iliji i počeo
piti iz čaše vino, ukazala mu se tad jabučica pod vratom, gdje se kopčaju
panciri i tu ga je arap iz puške pogodio. I opet je uspio reći:
‘Jezus Marija, drži me, Marijane, i biži, osveti me, drago dite
moje.’
Tako bi pobjego Marijan sa Mijatom da nije prijekim putem
doletio Klišanin Arap i tu opalio iz puške i prisiko Marijanu nogu u koljenu. Tada su Turci odnijeli Levantu u Sarajevo i tu mu se gubi svaki
trag, a Mijatov grob se tu nalazi i za njega se zna i dan današnji

Objavio: danijela88 | Kolovoz 21, 2010

Mijat Tomić

Objavio: danijela88 | Kolovoz 21, 2010

Hajduci i uskoci

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Padom Bosne i Hercegovine i Hrvatske u njoj se javljaju uskoci i
hajduci. Uskoci su bili kršćani koji su iz Bosne i Hercegovine pobjegli od
osmanske vlasti nastanivši se ponajviše u Dalmaciji. Na poticaj Mlečana
uskakali su u susjedne hrvatske krajeve i borili se protiv Osmanlija.
Hajdučiju i četovanje prvi put 1550. g. spominje putopisac Zeno.
Vrhunac djelovanja uskoka i hajduka bio je za vrijeme Kandijskog rata
(1645.-1669.). Uskoci su djelovali u skupinama na poticaj ili sa znanjem
vlasti, a hajduci su bili samostalni.
Oprečna su mišljenja o hajducima. Jedni ih smatraju razbojnicima,
a drugi ih mistificiraju i glorificiraju. Do suprotstavljenih mišljenja dolazi
jer su postojale četiri kategorije hajduka: Hajduci zulumćari (turski
hajduci) činili su strašna zlodjela nad kršćanima. Šeh Gaibija predvodio
je “kupreške turske hajduke” koji su 4. siječnja 1557. g. u Rami zapalili i
opljačkali samostan, a franjevce pobili.

HARAMBAŠA MALETA, POGUBIO SVATOVE STIPANA NAKIĆA

Postojali su i hrvatski i srpski hajduci razbojnici. Takav je,
primjerice, bio harambaša Nikola Maleta koji je zaprosio Anđu
Bailovu iz Livna, a kad ga je ona odbila, on joj je zaprijetio da ne će ni
drugoga ljubiti i da će je od svatova oteti.
Svatova je bilo koliko je u godini dana. Bailovi su svatove častili
nedjeljicu dana. Starješina svatova zahvalio je na gostoprimstvu, a
Anđinim roditeljima zahvalio je što su lijepo snahu odgojili.

335. Roditelji blagoslove daju,
Radosnice niz lice padaju.

Svatovi su iz Livna putovali preko Buškoga Blata, Aržanova,
Sinjskoga polja. Kad su ugledali Šibenik i more:

353. Puhnu vjetar s Velebita jako,
Okrene im barjak naopako.
To svatovim nije drago bilo,
Nešto im se loše predočilo.

Svatovi Stipana Nakića i Anđe Bailove stigli su do vrela Vijanjac u
Vinovu i odlučili ondje prenoćiti. Zlo je nanijelo trgovca Stipu Tadina
iznad Kambelovca koji je na dva konja u mješinama gonio vino i
nastavio put kroz Petrovo polje, Krstaš i Selinu. Kad je trgovac Stipe
pogled bacio na brdo Gradinu pred njim se ispriječio harambaša Nikola
Maleta s trideset hajduka i zatražio od njega da mu dade vino i rakiju.
Tada je trgovac kazao Maleti da su svatovi Stipana Nakića puni zlata,
nakita i para vode mladu od bosanskih strana.
Maleta nije vidio stvora zgodnijega niti mu je srcu išta milije bilo
od Anđe Bailove. Pružila mu se prilika da je otme od svatova i tako
ostvari prijetnju koju je izrekao Anđi.
Svatovi su zaspali, a stražu nisu postavili. Mislili su da su sigurni
jer u blizini nije bilo Turaka.

479. Cvrčci cvrče u noćnoj tišini,
San sanjaju svati po ledini.
Maleti se prilika pružila,
Hajdučka se želja ispunila.

Maleta je prvi trgnuo zlatna jatagana, a hajduci su skočili sa svih
strana te su svatim sjekli glave po ledini.

487. Jadne glave odsječene plaču,
Mrtva tijela po ledini skaču.

Djever i nevjesta su pobjegli s mjesta, ali ih je sustigao Maleta i
rekao Anđi da je prvoga pogubio Stjepana i da će ona biti njegova. Kad
je to čula nevjesta gizdava preklinjala je svoga djevera:

502. “Zaklinjem te mlijekom od matere,
Odsijeci mi moju rusu glavu,
Pa je baci u zelenu travu.
Crna krvca moja prosta ti je,
Od nevjeste tvoje Anđelije.
Volim časno ovdje poginuti,
Neg Maletu krvnika ljubiti.”

Djever je nevjestu poslušao pa joj sabljom glavu otkinuo. Maleta je
djevera rasjekao na dvije polovine i pobjegao u Moseć planinu.
Za vrijeme pogibije svojih svatova Stjepan Nakić je bio u pivnici i
pravio troškovnik. Kad je očuo pucnjeve trčao je do svojih svatova.
Svatovi su svladali hajduke i ubili ih dvadeset sedam.
Stjepan je izbrojio dvije stotine trideset ubijenih svatova. Kada se
taj zločin dogodio u Vinovom strašan potres bio. Cijela se Zagora u crno
zavila. Iz Drniša i Polja Petrova, sve je došlo do sela Vinova.

564. Najzdanje se pročuše kočije.
Iz žalosnih Bajilovih dvora,
Majka Anđi u pohode mora.
Žali majka nariče u bolu,
I proklinje Maleta Nikolu.
Kune majka tu hrđu gubavu,
570. Da mu sablja otkinula glavu.
Kad je majka Anđu ugledala,
Od žalosti na zemljicu pala.
Pita majka zelenu Dubravu,
Tko joj kćeri otkinuo glavu.
575. Narod plače i suze se liju,
Majka ljubi mrtvu Anđeliju.

Stjepan Nakić je predložio da se kod Vijanjca, hladne vodice,
iskopaju u zemlji grobnice. Najprije su pokopali mladu a zatim svatove i
hajduke. Fratar ih je svetom vodicom natopio.

Hajduci osvetnici borili su se protiv osmanske okupacije. U tim su
družinama bili zajedno Hrvati, Srbi i Muslimani. Od XVII. st. snažni su
bili muslimanski hajduci osvetnici. Harambaša Abdurahman je 1639. g.
u Ravnom (na putu iz Splita preko Duvna, Rame do Visokog) sa svojim
hajducima napao karavanu trgovaca od 400 ljudi i ubio 19 trgovaca.
Hrvati i danas kazuju povijesne predaje i epske pjesme o uskocima:
Ivi Senjaninu, Stojanu Jankoviću, vitezovima Vučkovićima te o
hajducima Mijatu Tomiću, Roši harambaši (Ivanu Bušiću) i Andrijici
Šimiću.

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Radakova izdaja Bobovca
Radakova izdaja je jedna od najfatalnijih izdaja u povijesti a o njoj
se i danas pripovijeda:
Bosanski kralj, zna se kako je on završio, izd’o ga neki vojvoda
Radak. Zato postoji i sad stijena malo dalje od naše crkve, tamo, zove se
Radakova stijena i iz nje izvire voda koja se isto zove Radakova voda a
drvenim je olucima odvedena na grad Bobovac. Ta je stijena ime dobila
prema predaji o izdajstvu vojvode Radaka rad’ kojeg je pao grad
Bobovac. Inače ne bi nikad bio osvojen jer je bio što’no kažu neosvojiv,
izgrađen na strmini s tvrdim bedemima, jedanaest kula. Da nije Radaka i njegovog izdajstva nikad Bobovac pao ne bi. A kad je predao ključeve
caru, ovaj mu je dao odrubit’ glavu na nekoj stijeni koja je po tom’ dobila
ime Radakova stijena.

Kad su osmanlije obmanom od Radaka dobili ključeve Bobovca,
zarobili su ga. Radak je imao posebnu želju napiti se vode s vrela s
kojega je često pio vodu. Osmanlije su mu dopustili i potom ga odveli na
stijenu iz koje izvire ta voda. Rekavši mu: Kad si izdao svoje izdat ćeš i
nas, odrubili mu glavu i strmoglavili ga niz liticu. Od tada se vrelo zove
Radakovo vrelo, a stijena Radakova stijena.

Potjera za bosanskim kraljem

Kada je osvojio Bobovac, Mehmed je zapovjedio Muhamedu da
krene u potjeru za bosanskim kraljem koji je već bio pobjegao u Klaviju
(Ključ). Predaja kaže kako je prije bijega ostavio dvojici svojih
povjerinika krunu koju po njegovoj zapovijedi morahu sakriti negdje oko
jezgre starog grada.
Čim je sultan stigao u Jajce, grad mu se predao nagodbom prema
kojoj je domaćinima dozvoljeno da gradom upravljaju na domaći način.
Nakon predaje Jajca sultan Mehmed zapovjedi Muhamedu, vođi
janjičara, da krene u potjeru za odbjeglim kraljem. Sultan je ostao u Jajcu
vidjeti kako će se razvijati događaji u Bosni. Mehmed je saznao da s
bosanskim kraljem boravi spomenuti Radivoj koji se s njim ponovno
sprijateljio posredstvom modruškog biskupa. Muhamed je s vojskom
savladao Sanu. Tada je Marija, žena kralja Stipana, po savjetu svojega
muža, krenula prema Dubrovniku.

Predaja kralja Stipana Tomaševića

Muhamed je opsjedao Ključ paležom strašeći njegove građane i
vojsku, a oni su uvidjeli da se ne mogu dugo odupirati turskoj sili, pa su
molili milost za kralja nudeći njegovu i svoju predaju. O tome je s
Turcima sklopljen ugovor i sačinjene isprave, potvrđene zakletvom. Tako
je zarobljen zadnji bosanski kralj Stipan Tomašević i stric mu Radivoj. Radivoju su Turci odsjekli glavu, a sa zarobljenim kraljem Muhamed je
obilazio gradove u Bosni i Hercegovini podlažući ih pod tursku vlast.
Uz Muhameda u osvajanju Bosne isticao se i Omer, poglavar
Tesalije. Mehmed je poslao izaslanike Dubrovčanima tražeći ženu
bosanskoga kralja, a kako je ondje nisu našli, Mehmed je provalio u
Hercegovinu i strahovito je opustošio.
Vojnici hercega Stipana Kosače zaposjeli su gorske vrhunce. S
brda su navaljivali na tursku vojsku, čak su provalili i u turski tabor,
nanosili su poraze Turcima pa se povlačili na brda.
Mehmed je podignuo tabor i okružio tvrđavu Blagaj. Iz toga tabora
poslao je “glasnike obližnjim knezovima i plemićima s naredbom da
svaki preda svoju zemlju sultanu pa će od njega u Europi dobiti drugu”.
Neki od njih predali su sebe i svoju zemlju u ropstvo, međutim kada su
otišli na sultanovu portu, zavedeni tim prijedlogom, neki bijahu bačeni u
okove i odvedeni u Bizant, a neki su okrutno smaknuti.

Smaknuće kralja Stipana Tomaševića

Muhamed nije uspijevao osvojiti Blagaj pa je pozvao kralja Stipana
preda se. Kralj je shvatio da ga ne zove od naklonosti te je stupio pred
njega, držeći u ruci pismo u kojemu je bila Muhamedova zakletva.
Proklinjao je tursku nevjeru, odlučan prihvatiti smrt hrabrije nego što je
branio kraljevstvo i slobodu. Ubrzo ga Muhamed predade svom učitelju
Perzijancu da ga ubije. Predaja kazuje kako je sultanov kuhar kralja
oderao živa pa su od kože napravljeni bubnjevi u koje su udarali dok su
ga nosili pokopati. Neki kažu da je Stipanu odsječena glava, a drugi, pak,
da su ga privezana uz stablo ubili strjelicama. U jajačkom kraju i danas se pripovijeda o smaknuću Stipana
Tomaševića:
A znaš, oni su ti tog kralja mučenički ubili. Ufatili ga kod Ključa,
doveli vamo. Kažu da su mu oderali kožu i od nje napravili bubnjeve.
Onda su ti ga posuli sa soli i nabili na kolac. Kažu da gore smrti nije
bilo. Al su ti Turci bili životinje. Pokoj mu duši al se napatio. Nije lako ni
umrit. Sve bi bilo dobro kad se čovjek ne bi patio.
Onda su ga odlučili pokopat tamo gore iznad borova oklen se ne
vidi Jajce tako da mu to bude kazna. Ko ono odavle grob moš vidit, a
odozgor ne moš Jajce.

Objavio: danijela88 | Kolovoz 15, 2010

Osmanska okupacija

(prof.dr.sc.Marko Dragić)

Mnogo je povijesnih izvora i predaja o sramotnome padu moćnoga
Bosanskoga kraljevstva pod osmanlijsku vlast, stradanjima, progonima i
pogibeljima kršćana i uništavanju njihovih crkava i samostana. Predaje kazuju o mnogobrojnim mučenicima i mučenicama. Njihovim grobovima
narod stoljećima hodočasti. Nekim grobovima i crkvama hodočaste i
muslimani i pravoslavci. Među predajama su i one koje govore o
prelascima na islam; o domaćim muslimanima koji su pomagali
kršćanima. Zanimljiva su pripovijedanja o tvrđavama, mostovima,
čatrnjama i blagu.
Za razumijevanje povijesnih predaja i etioloških predaja koje su
nastale na povijesnoj razini važno je uz ukratko izložiti i sljedeće:
Stalne su bile pretenzije Ugarske i Turske na Bosnu i Hercegovinu
zbog njezinoga bogatstva (olova, srebra, skupocjene tkanine i dr.) i
slabile su moć domaćih banova i kraljeva. Ugari su zbog toga kod papa
optuživali domaće vladare da u Bosni i Hercegovini kriju i šire
krivovjerstvo. To je dovelo do velikih svađa i obračuna između vladara.
Sukobi su se događali i u samim obiteljima vladara poput onih između
hercega Stipana Vukčića Kosače i njegovog najstarijeg sina Vladislava
1450. godine.
Sve to dovelo je do sramotnoga pada nekoć moćnoga Bosanskoga
kraljevstva (koje se za vrijeme bana te kralja Tvrtka od 1353. g. do 1391.
g. prostiralo na sjeveru do Save, a na jugu od Herceg Novoga do Ravnih
Kotara).
Osmanlije su koncem svibnja 1463. g. za tjedan dana pokorili
Bosnu. Mehmed je s vojskom, koja je brojala sto pedeset tisuća
konjanika, osim pješaštva, prešao Drinu bez ikakva otpora, a potom i
rijeku Bosnu, napadnuvši Bobovac. Dugo ga je tukao, ali ga nije mogao
osvojiti. Tada je poglavar Bobovca Radič (Radak), kojega je sultan
podmitio, izdao taj grad.

Objavio: danijela88 | Kolovoz 15, 2010

OI 84

Objavio: danijela88 | Kolovoz 15, 2010

Čapljina

Objavio: danijela88 | Kolovoz 15, 2010

Mostar

Objavio: danijela88 | Kolovoz 15, 2010

« Newer Posts - Older Posts »

Kategorije

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.